Godinama nakon ,,Volja za noć’’, Kanda, Kodža i Nebojša u novoj akciji, album ,,Uskoro’’. Ali…ali, ‘’Volja za noć’’ je nekako ,,eskivirao” veću pažnju. Remek djelo koje je ostalo prepušteno ,,samo sebi’’, da negdje lebdi u vazduhu, ne ostvarivši do kraja ono što se očekivalo, ne ostvarivši uticaj za koji je bilo ,,predodređeno”. Ako krenem u priču zašto je tako, vratiću se na standardnu, pomalo i dosadnu temu o tome da se sve (u)radilo da uticaj rokenrola izblijedi, da je na medijima isključivo dobar za izbjegavanje… Nego, da se ne valjam po blatu koje dominira. Možda je i bolje što ovakvi radovi ostaju u određenom ,,krugu’’, I to je to.
Naziv albuma koji ,,vuče” na Ničea, omot koji je inspiraciju ,,našao” u onim spolja ,,neatraktivnim” izdanjima koje su nam plasirali iz ,,Reč i misao”, a koja će nam ponuditi ,,Osvit” i ,,Ecce Homo” velikog fiozofa. Direktno sugerisanje slušaocu šta može da ga očekuje na albumu? Bez neumjesnih poređenja, ipak valja reći da je Niče neke vječne teme tumačio originalno, uz buru negodovanja ili odobravanja koje traje do danas, a i KKN se ,,osmjelio’’ da se ovdje bavi tim neprolaznim, a kontroverznim, predjelima života, izrazito na ,,Vera, Nada, Ljubav i Stav”, ‘’Svuda se sleglo srebro’’, kao i na ,,Siroti Ani i Bo”, u kojoj se prepoznaju mnogi koji su odvažnije gazili drumom rokenrola i iskrenosti koja ga prati. Možda donekle i griješim, ali je ovdje zasigurno i Niče tema. On je rekao da ,,ono što pada, valja još i gurnuti”, a da budemo iskreni, onaj ko je pisao ove pjesme, zna i za pad i za ,,ništa”…eto u ,,Volji za noć”, ”Uvek u ponoć” ili ,,Ne služim ničemu’’…A, opet, eto u svemu napisanom i vječnog dionizijskog elementa…Ali, ako je Ničeovo ,,bogotražiteljstvo” bilo sukob sa Bogom, ovaj album je možda sukob sa Ničeom, u potrazi za Bogom. Prosto, sa svih strana je obuhvaćen čovjek, njegove mane, prepreke, padovi… i sve nekako podsjeća na Bjesove iz 1994. i neke druge radove koji su se hvatali u koštac sa suštinom, drugom stranom…sa svim što donosi noć, u koju se odlazi da se ,,uzme sve i sad”, a najčešće ostaje sam na cesti… Neprestano se vraćam ovom albumu, a bojim se da se nekako pretrčalo preko svega, da će mu se desiti ili se već desio – zaborav.
Ipak, sve što su htjeli, a mnogo toga su obuhvatili, na kraju je ipak ,,stalo u rokenrol”, što je sasvim dovoljno.
Pretpostavljam da bi Oliver N, da kojim slučajem ovo pročita, rekao: ,,Alo, bre, ljudi, opustite se”, ali valja ,,ući” u teme koje inspirišu i to zaslužuju…
,,Prekinut sam, ali nastaviću…”
Jovan Jole Vučurović