Bio sam uvjeren da je ovo vrlo obećavajući “prvi” album još jednog entog mladog benda. Međutim, Killing Addiction nastaju 1988. godine, a prvi demo izlazi 1990. Hmm, nikada nisam čuo za bend pored tolikog staža. Ispada da su tokom svih ovih godina izdavali vrlo sporadično i neredovno i to najčešće mini albume, singlove za kompilacije i samo jedan, tj. sada dva puna albuma. Ustvari, i “Fall of the Archetypes” je manje više mini album jer su samo prvih šest pjesama novi snimci, a ostatak od još četiri pjesme, je reizdanje mini albuma “Dark Tomorrow” kao split izdanje iz 1994 i punopravno solo izdanje iz 1998 godine. I koga briga za sve ove sitne činjenice. Mene jeste. Uglavnom, onih prvih šest pjesama koje sam maloprije spomenuo, su pjesme zbog kojih se ovo izdanje itekako vrijedi nabavljati. Da se razumijemo odmah. Ovo je death metal, i to old school death metal onakav kakav se radio početkom devedesetih godina. I takvih bendova ima kao salate. Pa što me je onda toliko privuklo ovom izdanju? Prvo, činjenica da ljudi sve ove godine nijesu bili nešto previše aktivni, ne samo studijski, već uopšte, te niko od njih ne prati pretjerano modernu metal scenu, a opet, evo, izdaju album jednog vrlo zahtjevnog i odveć prenatrpanog metal pravca. Drugo, snimili su šest razarajućih pjesama. Death metal onakav kakav bi trebao da bude; agresivan, bučan, tehnički potkovan, ali sa mnogo teške melodije, pitkim brejkovima, i ne pretjeranom brzinom da na kraju sve zvuči kao centrifuga mamine stare Obodove veš mašine. Sve to “Killing Addiction” imaju i pokazuju u najboljem svijetlu na ovim pjesmama. Treće, produkcija je idealna. Ne, nije prefektna. Ooo, nikako perfektna. Perfektna moderna produkcija je na momente toliko nabudžena da se gubi kontakt sa stvarnošću i zvuči isto kao što genetski modifikovana salata ima ukus. Toga na “Fall of the Archetypes” nema niti malo i album ima onaj prljavi, garažni a opet čist, čvrst i kao tuč težak i razarajući zvuk. Znate onu staru “Ako nemaš što reći, bolje ti je da ćutiš”. Killing Addiction su je dopunili sa “Čekaj dok imaš nešto reći, pa to snimi”. Sa jedne strane, izbjegli su onu zastrašujuću noćnu moru svakog benda koji ne zna što će kada ostane bez ideja, a “mora” nešto da snimi i zadovolji tržište, a sa druge strane su možda zanemarili mogući progres i usavršavanje. Kako god bilo, očigledno je da rade kako im volja i kako im odgovara i samo radi te činjenice im treba skinuti kapu. Nastavak je reizdanje “Dark Tomorrow” mini albuma na kome se vidi da bend ima pedigre, i to pedigre sa zlatnim slovima. Sa jedne strane mi je žao da nisu bili aktivniji jer bi sigurno bili u samom vrhu ekstremne metal scene, gdje, ruku na srce, ima i previše hormonske salate i napuhanih bendova koji osim tehnike i svemirskih gitara, nemaju ama baš niti malo kvalitete. http://www.myspace.com/killingaddiction
Nikola Franquelli