Kao što je postepeno nagovještavao iz albuma u album, ovaj rodeni Nigerijac sa adresom boravka na liniji Lagos – Pariz – London – Njujork je konacno u jedan album stavio sve ono što njegov autor zaista jeste. Sudar kultura koji su prvi londonski i kasnije pariški dani izazvali u mladom Jonesu, kroz gotovo dvadeset godina koliko on radi, pokušavaju da izmisle skoro nemoguci balans. Pocev od ranih ubitacnih blufank (kako je njegova muzika nazvana bluz – fank) ostvarenja African Space Craft i Bluefunk is a Fact, preko sjetnijih nota na Liquid Sunshine, Jones je došao do albuma Black Orpheus za koji se mislilo da je stvorio pominjanu ravnotežu medu duhovima koji ga nastanjuju. Ipak, Nigerian Wood se okrece još više korijenima pomenute šume koji su u Lagosu, Nigeriji. Iako album otvara ubitacna klasicna blufank numera po kojoj je album i kršten, u sljedecih tridesetak minuta ce se pojaviti dosta složenije, kako muzicki tako i tekstualno i aranžerski, rješene kompozicije. Na prvom dijelu albuma duhovi prošlosti i sadašnjosti fanki šamana igraju na samim tasovima terazija, da bi u drugom dijelu (drugi disk) Jones skoro cijeli materijal snimio na jeziku rodne zemlje. Snimljeni materijal je bolje slušati odvojeno, jer osim možda tekstualno (što je ovdašnjim, a i vecini drugih slušalaca nedokucivo), ova dva diska nemaju jakog vezivnog tkiva. Takode ostaje otvoreno pitanje do neke sljedece prilike na koju stranu ce prevagnuti tasovi. Ako je suditi po koncertima koje još uvijek mladi Jones (roden 1968. godine) upravlja smjerom koji je sam stvorio ranih devedesetih, pjesme na Joruba jeziku su poput izduvnih ventila za njegovu prerano ostarjelu dušu.
Keziah Jones – Nigerian Wood
