Ovo je prica kao stvorena za trash film ili sapunsku operu. Kao što cete vidjeti sama sudbina je kao Ed Wood, ali naš glavni akter nije izmišljen lik, vec covjek koji ce vas, ako mu to dopustite, odvesti na jedno od najzanimljivijh putovanja vodama fanka. Fabula je sljedeca: Kao bogatom sinu jednog od najvecih industrijalaca Nigerije predodreden mu je životni put, ali on ima druge planove. Ne želeci da se uklopi u takvu sliku, on bježi iz engleske elitne škole I odlucuje se za život na coškovima Londona. Pocinje sebe da traži u muzici. Upravo na jednom od tih coškova ga nalazi njegov buduci producent, koji je (kao I gomila drugih slucajnih prolaznika) šetajuci Londonom bio preplavljen talasom BLUEFUNKA koji je dolazio iz pravca ovog mladog Nigerijca po imenu Olufemi Sunjaolu alijas Keziah Jones. Ostatak price ce napisati njegova muzika. Šta je BLUEFUNK? Bluefunk je derivat bluza i fanka… uglavnom. Kao takav prožet je i zvucima Kariba, Jazza i naravno africkog kontinenta. Stoga nije ni cudo što je ovo ujedno najeklekticnija i najoriginalnija pojava u muzici devedesetih. Kako su krenule devedesete, od njih se nije mnogo ocekivalo. Ali stvar se neocekivano pocela zahuktavati 1992. godine, koja je izmedu ostalih wunderkinda na svjetlost evropske pozornice izbacila i 22-godišnjeg Olufemea. Danas Keziah Jones ima 35 godina i iza sebe ima 4 studijska albuma, 1 kolekciju najvecih hitova i niz koncertnih, EP i bootleg izdanja. Krenimo redom. 1992. godina je za njega bila godina ponovnog rodenja. Sve do te godine je postojala makar i zanemarljiva mogucnost povratka u Lagos pod sigurni krov porodicne kuce. Od 1992. na ovamo Olufeme Sunjaolu je prestao da postoji. Roden je Keziah Jones. Njegov debi “Bluefunk is a Fact” je izašao te godine I prvo razdrmao Francuze, a to je i logicno s obzirom na broj doesljenika sa africkog kontinenta koji su vec odavno svoju muziku infiltrirali u osnove francuskog popa, jazza, bluesa, pa i tradicionalne muzike. Vjerovatno je Keziah svjesno išao prvo na francusko tržište. Znao je da su tamo prve korake napravili Youssou N’Dour, Ismael Lo i mnogi drugi sinovi crnog kontinenta. Takode je znao da ce francuska publika moci najlakše osjetiti uticaj Fele i Femi Kutija na njegovu muziku. No i pored toga što je njih uvijek navodio kao svoje uzore, jedan drugi uzor je provirivao izmedu njegovih nota – Jimi Hendrix. Za svoju muziku jednom prilikom je rekao: “Ja pišem simfonije. Mi smo tri muzicara, ali vi mislite da cujete deset.” Sada vec možete da sklopite kocke i da zamislite kako Jonesova muzika izgleda. Zamislite sada drugu stvar… covjeka koji bježi od onoga što jeste, uspjeva u onome što voli, a onda se vraca i pokušava da nade ono što je nekad bio. Koliko god besmisleno ovo zvucalo, bez ovoga vjecitog traganja bluefunk ne bi bio ono što jeste. Njegov brend visoko energetskog fanka prožetog sjetom kakvu samo blues može priuštiti nije mogao dobiti bolju tekstualnu podlogu od one koja je nastala kao produkt njegovog svojevoljnog otudenja. Sve ovo ce vam biti mnogo jasnije kada cujete pjesmu “Million Miles From Home” koja otvara njegov drugi album – African Space Craft. U muzickom stampedu koji stvaraju “desetorica” muzicara, pronaci cete tugu samo njemu svojstvenu. Kroz svoju pricu on prica i pricu svoga naroda, nerijetko praveci tu paralelu. Da ona ne postane klišeizirana i opora tu su neki licni osvrti na podreceni položaj crnaca i njihova cesta uporedivanja sa svojom bracom nešto svjetlije boje kože. Keziah ne pjeva o ropstvu na nacin na koji to radi svaki malo više osuncani bijelac koji se uhvatio u koštac sa americkom pop kulturom. On pjeva o ropstvu na nacin Bob Marlija… više o onom mentalnom ropstvu. Bijelce skoro da izjednacava sa crncima, jer ih vidi kao robove modernog vremena, novca, televizije… Drugi fenomen na koji se vrlo cesto osvrce je mit o crncu. Sa zgražavanjem prica o crnim zvijezdama koje sebe prezentuju svijetu kroz prozor “crne” hiperseksualnosti, kroz izvitoperenu muziku za koju tvrde da je potekla ispod vrhova Kllimandžara, na padinama Atlasa u oazama Sahare i u lancima njihovih oceva. Jones pjeva i o drugim nevoljama koje su jednake za sve rase i vjere… podjelama, ratovima, zaostalosti, ljubavi, nadi … Upleten u ovakvu tematsku raznolikost, bluefunk ne dozvoljava sebi da postane šablon. Kako je odmicalo vrijeme, albumi su se nizali, a njegov povratak kuci se bližio. Sa svakim sledecim albumom bluefunk je bio bliži Lagosu nego Evropi. Za sada poslednji studijski album Black Orpheus (pogledaj gore navedeno pisanje o ovom mitu) je 20-godišnje putovanje za London i natrag. Imati dva doma, ne znaci samo biti srecan, znaci i biti rastrzan. Sam je govorio o teškocama povratka Nigeriji, a trebalo mu je oko dvije godine da se ponovo sjedini sa njom. Kao rezultat toga 2003. je izašao ovaj album, koji zakljucuje sa pjesmom Orin O Lomi, pjesmom koju je posvatio svom nedugo prije toga preminulom ocu i znacajnim ljudima Nigerije, kao što je nobelovac Vola Sojinka. Ovo je ujedno prva i jedina pjesma u njegovom opusu napisana na Yoruba jeziku. Poslije izlaska Black Orpheusa, izbacen je i njegov dodatak – Acoustic Black Orpheus, na kome se osim akusticnih verzija njegovih ranijih pjesama nalazi i Dylanova All Along the Watchtower, koja se ovdje ipak našla više zahvaljujuci vec pominjanom Jimi Hendrixu. U duetu sa Macy Gray se našao na albumu inspirisanom poslednjim OI, a trenutno je u studiju i sprema nova iznenadenja koja cemo poslušati na jesen. Njegova prica se ovdje ne završava. Ono što potajno želi je da izgradi centar za razvoj muzike i kulture Afrike sa ciljem da ih približi svijetu i da nekom novom Femi Kutiju ili Keziah Joonesu olakša put. “Želim da izgradim crkvu fanka… gdje cete ici da slušate Koltrejna ujutro, a Felu uvece, gdje ce muzika biti vaš spiritualni put.”
DISKOGRAFIJA
Bluefunk Is a Fact 1992
African Space Craft 1995
Liquid Sunshine 1999
Black Orpheus 2003
Black Orpheus Acoustic 2003
Rhythm Is Love – The Best Of 2004
Nigerian Wood 2008