Katarina Vujović, dio je odlične emisije Bunt na RTS-a i organizacije Bedem festa rođena je u Nikšiću, gdje je stekla osnovno obrazovanje i mnoga presudna životna iskustva, posebno kada je riječ o rokenrol kulturi, koja ima posebno mjesto u njenom životu. Nekada pasionirani ljubitelj muzike, a danas novinarka u Buntu, jednoj od posljednjih TV emisija koja se na ovim prostorima bavi rok muzikom. Pored toga, Katarina je i dio organizacionog tima Bedem Festa u Nikšiću, a povremeno objavljuje tekstove i intervje za muzičke portale. Završila je produkciju na FDU na Cetinju i doktorand je na Interdisciplinarnim studijama u Beogradu, na odsjeku za Teoriju umetnosti i medije.
Dio si ekipe koja na RTS-u realizuje emisiju Bunt, posvećenu alternativnim muzičkim izrazima. Kako izgleda radni dan vaše ekipe?
Televizija ima posebnu dinamiku rada i ona se razlikuje kako od stanice do stanice, tako i od redakcije do redakcije, kada je u pitanju javni servis. Meni je velika čast što imam priliku da radim i stičem iskustva baš u jednoj takvoj ozbiljnoj medijskoj instituciji kakav je javni servis Srbije, koja sledeće godine navršava 60 godina rada i postojanja. Još veća mi je čast i zadovoljstvo što radim na emisiji Bunt, koja toliko godina traje i ostaje vjerna sebi i toj nekoj alternativnoj kulturi, kojoj je ta emisija jedini prostor na medijskoj sceni, a koja i nije baš sjajna u posljednje vrijeme. Baš zato što smo jedina emisija, veliki je teret na nama da pokrijemo sve i posvetimo pažnju svemu onome što se dešava. Pored toga, emisija Bunt je inicijator i pokretač prvog televizijskog demo festivala, Bunt Rok Fesivala (BRF), koji se paralelno planira i realizuje sa emisijom, evo već treću godinu za redom. Tako da posla, koji podrazumijeva dobru organizaciju, ima jako mnogo. Trudimo se da ispratimo koliko možemo bendove i aktuelne koncerte, da budemo servisni, bendovi nas i sami kontaktiraju i onda koordinišemo sve. Kada se završi sezona, onda počinju ljetnji festivali na kojima, zahvaljujući BRF-u, nastupaju pobjednički bendovi, koje pratimo, tako da se jako mnogo radi, ali se radi ono što se voli, a to je već druga dimenzija. Prije nego što ću početi da radim na Buntu i BRFu, zajedno sa svojim kolegama, čemu ima evo već dvije godine, cio ovaj posao je sama obavljala urednica Branka Glavonjić. Toj ženi, što bi se reklo, treba podići spomenik! Zahvaljujući njoj smo mi mladi i počeli da radimo, tj. pružena nam je šansa, ali opet mi idemo rovovima koje je ona iskopala, da tako kažem… Izuzetno sam zahvalna na toj prilici. Radna atmosfera i energija je uvijek posebna. Ekipa ENG-a, sa kojima radimo na terenskom snimanju, manje-više je ustaljena, kao da je autoska. Uvijek gledamo da bude ta neka, uhodana ekipa. Često se desi da se neko od njih i džora između svojih kolega sa emisijama, kako bi radili Bunt. To je emisija i atmosfera koja se voli! Često i nakon snimanja, koje se zna završiti u predvečerje, ekipa ostane nakon radnog vremena da se druži, sa ili bez nekog posebnog povoda. To je ono što se cijeni i dosta olakšava rad. A sve ostalo je rutina, s kojom možeš i da se poigravaš, kako ti je kreativnost dozvoljena. Dani snimanja, dani montaže, dani sastanaka i cjelodnevna komunikacija, iako je svaki radni dan uvijek drugačiji, na različitim terenima i sa različitim ljudima.
Koliko ovaj, prilično usamljeni primjer, može doprinijeti poboljšanju situacije kada su neafirmisani bendovi u pitanju?
Može koliko može. Mediji su tek jedna karika, tu je važnija šira slika. Cijela infrastruktura koja podrazumijeva bendove, odnosno neki kvalitet, do kojeg oni moraju krčiti svoj put, koji podrazumijeva veliku organizaciju, ulaganje, motivaciju i požrtvovanost; izdavačke kuće, menadžment, klubovi, institucije, festivali, na kojim oni mogu da prezentuju svoj rad; i tu je naravno publika, kao i siva eminencija, recenzenti, teoretičari, kritičari… Cijela ta infrastruktura je razrovana i jedna karika u svemu tome ne može da nadomijesti sve nedostatke, ali može održavati scenu u životu, ako je to uopšte ideja ili cilj… Jako je važno da se svi ti elementi osnaže i umreže. Kako na mikro, odnosno lokalnom nivou, tako i na nekom većem – regionalnom, kako se već danas to naziva, a onda svakako i ka cijelom svijetu. Nekih pomaka ima, bolja je i jednostavnija komunikacija među ljudima, otvaraju se neki paneli, konferencije, udružuju se ljudi, potpisuju se memorandumi, prave platforme… Ali i dalje se neke stvari moraju radikalno mijenjati, a one nažalost idu duboko u odnos sa društvom u kom se nalazimo. Najveći problem i leži u obnovi publike i prepoznavanju vrijednosti koje alternativna kultura nosi. U tom smislu, mora postojati interesovanje i motivacija, otvorenost da se čuje, vidi, doživi nešto, i na kraju krajeva – nerv za to. Nažalost, velika je letargija zavladala među ljudima, koji gutaju samo što im se servira. U sve je uletio krupan novac, sem u kulturu. Valjda zato što ljudi koji su zgrnuli veliku lovu, ne ulažu u nešto što ne poznaju, a niti imaju razvijene potrebe i ponašanje neke više klase, u koju su uskočili iz trenerki u koje su upasavali kožne jakne. Oni podržavaju neke druge priče, guraju neke svoje “male” i “malog”, koji se ne skidaju sa TV-a, svako malo „izlaze iz frižidera” u punoj svojoj vulgarnosti, čijim “kraljevima”, “carevima”, “bratu mom” ne smiješ reći da je go.
Bunt i BRF gura svoju priču, mi se itekako borimo baš za obnavljanje scene i za nove i neafirmisane bendove, koji imaju možda i najviše prostora u našoj emisiji, u odnosu na ostale medije koji jure eksluzivnost i popularnost. Nema lakih poena, ali ono što je na kraju se računa, ono što sada radimo se tek dugoročno može evaluirati.
Možete li prokomentarisati položaj muzike u medijima regiona i naravno kod nas u Crnoj Gori?
Ako je riječ o elektronskim medijima, nemam baš veliki uvid u cio region. Mislim da se cijela scena oslanja na Domaćicu na MTVu i RTS, koji je jedini zadržao i ima emisije posvećene toj muzici, makar kada je riječ o televiziji. Što se Srbije tiče, medijska scena se dosta izmijenila promjenama “vlasničke” strukture, pa je tako između ostalih nestala emisija “Gruvanje” na RTVu, kao i mnoge kultne emisije na radiju Studio B i B92, što je strašno! Radio je uprkos tome ipak lakše zadržao neko zdravo tkivo. Mnogi autori sa ove dvije stanice, kao što su Žikica Simić i Uroš Milovanović, su prešli na Radio Beograd, koji ima strahovito kvalitetan program na sva tri svoja kanala. Tu je svakako Radio 202, zatim je osnovan i novi Rok radio, koji ima malo komercijalniji program, ali je jedan od slušanijih. Ono što je interesantno je da su se mnogi ljudi okrenuli internetu, pa tako imamo različite emisije na mixcloudu, drugim digitalnim formatima i internet radiju. Internet je tu preuzeo primat, iako je i on sada već pod ozbiljnom cenzurom i kontrolom, ali je i dalje uslovno rečeno neki prostor slobode. Ono što je problem sa njim, što je on ipak samo dopunski medij, koji samo za onoga koji zna šta traži pruža neslućene mogućnosti. Problem je u prvobitnoj informaciji, kako doći do nje i načinu na koji se internet koristi. Zbog toga je važno da postoje uredničke, autorske emisije koje bi davale tu informaciju i drago mi je da nisu nestale, da postoje i na internetu.
Kada je riječ o Crnoj Gori i položaju alternativne muzike, primijećujem takođe da je radio preuzeo najveći primat, zajedno sa par internet portala. Postoje dosta kvalitetne stanice, neke su nove, neke su lokalne, stare, ali one održavaju tu neku vatru, da se ne ugasi ognjište. Kada je u pitanju televizija, nisam ništa značajno primijetila. Prije par godina, tačno prije nego što ću otići ponovo za Beograd i početi raditi u Buntu, napravila sam projekat emisije koja bi pratila alternativnu muziku u Crnoj Gori, i šire naravno. Ponudila sam taj projekat nekim medijskim kućama i nisam naišla na otvorena vrata, sem u slučaju RTCG-a. Ali i taj slučaj mi je nažalost oduzeo jednu cijelu godinu života, koliko su me zavlačili sa dogovorima i imaginarnim sastancima. Na kraju su sami napravili neku emisiju, koja se zove/zvala “Mikrofonija”. Odgledala sam 10 minuta od jedne emisije i bilo mi je dovoljno! Dosta im je i ta godina i tih 10 minuta!
Bez obzira na cijelu situaciju i manjkavost specijalnih emisija, koje bi se bavile tom muzikom, moj je savjet bendovima da koriste svaku medijsku pažnju i mogućnost. Svih emisija! Od jutarnjeg programa do čega god narednog. i svakako da koriste medijske potencijale festivala koje oni imaju.
{youtube}7w9Vo2rSQhs{/youtube}
Dio ste i ekipe koja realizuje Bedem fest. Šta nam možete otkriti o ovom angažmanu i ovogodišnjem izdanju festivala?
Biti dio toliko čiste i pozitivne priče, kao što je Bedem Fest, za mene je još jedna velika čast i zadovoljstvo. Sa direktorom festivala Petrom Šundićem se poznajem od ranih dana i dobri smo drugari. Saradnja u vezi Bedem Festa je počela od njegovog trećeg izdanja, kada sam pomogla u vezi nekih stvari. Prepoznala sam šta taj festival jeste i šta može biti i trajno se zaljubila i vezala. U početku sam bila neka vrsta pomoći sa strane, u vezi konkretnih stvari i najveći promoter ovog festivala u Beogradu, a Pero i ja smo svaki dan u kontaktu i uvijek bistrimo ideje, mogućnosti i živimo tu priču 365 dana u godini! Posljednjih godina, organizaciono se to dosta učvrstilo i konkretizovalo, tako da se uglavnom bavim PR-om, a ove godine ću biti i medijator na panel diskusiji, koju ćemo organizovati u Tehnopolisu, na određene teme turizma i festivala. Bedem Fest se u tom smislu širi i razvija, iako je on još od ranije bio festival, tj. organizacija koja je promovisala kroz različite aktivnosti, koje su organizovane tokom cijele godine, vrijednosti koje su i danas, kao i prvog dana, sastavni dio ovog festivala. Neke od njih su humanost i poštovanje svakog pojedinca, posebno onih koji su marginalizovani. Tako organizacija Bedem Festa obilježava nizom prigodnih aktivnosti Dan bijelog štapa, Dan slobode, Dan dostojanstvenog rada, Dan borca itd. Bedem Fest je štampao svoj program na Brajevom pismu, organizovao je i prvi golbal meč u Crnoj Gori, u Nikšiću, između sastava Saveza slijepih Crne Gore i Srbije. U cilju promovisanja Bedem Fest je prisutan na svim relevantnim manifestacijama, tokom cijele godine i svake godine je upućen otvoren poziv svim biciklistima izvan Crne Gore, da dođu u Nikšić za vrijeme trajanja Bedema, da im je takvim učešćem omogućen besplatan ulaz, čime želimo da ukažemo na važnost i potencijal koji Crna Gora ima u toj grani turizma, rekreacije, sporta, pa čak i industrije, koja je sve popularnija u svijetu, kada je ovo, najekološkije prevozno sredstvo u pitanju. U okviru programa samog festivala, koji je uvijek poseban i odskače od svih festivalskih ponuda, tako su se našli nastupi Saveza slijepih, dječjeg hora “Dara Čokorilo”, vojnog orkestara Crne Gore, bend koji tek što su osnovali kineski inžinjeri koji rade na autoputu Bar-Boljari.
Ovogodišnji program je izazvao veliku pažnju, opet zbog svoje osobenosti, možda čak i nelogičnosti, kao što je ta da u istom danu, na istoj sceni možete da čujete i doživite jednu legendu kakva je Zvonko Bogdan i legendarni njujorški sastav Pro Pain, koji okupljaju sasvim različitu publiku. A Bedem Fest upravo to i želi, da animira sve ljude, od najmlađih, do najstarijih, i da tvrđava bude mjesto susreta, mjesto upoznavanja i druženja. To će biti prilika da mladi upoznaju bolje svoje nasljeđe, a starije da animiramo da uzmu aktivno učešće u javnom životu, da se dobro provedu, jer dobar provod je nešto što se ne završava sa nekim godinama. Pored toga, tu je još niz jako interesantnih i kvalitetnih imena iz svijeta muzike, koja svakako ne treba propustiti, kao što je Bisera Veletanlić, crnogorski kultni bendovi kao što su DST, Autogeni trening i Punkreas, Love Hunters, Dado Topić, Psihomodo pop, Mravi, Artan Lili, Beograd Direktori, Sliping Pillow, pobjednici demo festivala i mnogi drugi. Ostali smo doslijedni toj nekoj alternativnijoj sceni, veliku važnost dajemo premijernim nastupima i postepeno se sve više otvaramo ka internacionalnim imenima, odnosno tržištu i to je svakako odjeknulo u javnosti. Prave godine Bedem Festa tek slijede, a mi idemo laganim, odmjerenim koracima, govorimo tiho i nosimo psa sa sobom. Zato je ovaj festival i postao poseban i zato je prisutna želja kod izvođača da se nađu na ovim zidinama, kojima je ovaj festival vratio život i dao važnost kakvu zaslužuje.
Bunt Rock Festival i Bedem fest su dobrim dijelom posvećeni afirmaciji novih muzičkih snaga. Neminovan je, izgleda, taj promotivni momenat u cijeloj priči. Kako posmatrate sve to?
Bez promocije, odnosno otvorenosti i sposobnosti da komunicirate sa svijetom nema ništa. Nema budućnosti. A nove muzičke snage bi trebale da predstavljaju tu neku budućnost. Kao što je danas mladim ljudima teško da dođu do posla, da se izbore za ličnu egzistenciju i nezavisnost, tako nije ništa drugačije ni mladim, novim bendovima da dođu do neke šire javnosti, da ih neko potvrdi i pruži šansu. Posebno autorske bendove, kojima je teško da budu konkuretni tribjut navali, koju ljudi iz potpuno glupavih razloga favorizuju. Niko ne izlazi iz svoje sigurne zone, svak se drži onoga što ima, što poznaje, to je tipično za ove krajeve, posebno kada zavladaju krize. A to je apokaliptično! i to je opasno! Kad prestanemo da se interesujemo, da tragamo, kad se zatvorimo, prestaje i život. A da bi scena oživjela, mora nešto i da se dešava, moraju neki novi ljudi da dolaze. Na tome radi i Bedem Fest i BRF, zato se i jesu prepoznali i ostvarili saradnju. i Bedem i BRF su prilike za mlade bendove, ali je dosta toga i na njima. Ne smije se podleći inetrnosti, mora da se radi, a to podrazumijeva i tu promociju.
Možete li nam za kraj dati neku preporuku kada je muzika regiona u pitnaju?
Svaki bend koji vam se dopada, a da svira neđe u okruženju, moja je preporuka da odete i da se aktivirate. Kroz muziku se upoznaje svijet! Jer, kako je rečeno, “okruženje utiče, a putovanje mijenja”. Isto tako preporučujem svima, koji do sada nisu bili na Bedem Festu, da dođu, jer je upravo o tome riječ. Ima svakako još zanimljivih festivala u okruženju, izbor neka bude prema ličnom senzibilitetu, ali je važno to učešće! Sea rock u Kotoru je odličan festival, koji dovodi u Crnu Goru zanimljive bendove i autore, koje imate priliku besplatno da slušate.
Svakako da je moja preporuka da pratite i Bunt, kao i aktivno slušanje radija, a od radio emisija preporučujem “Pop karusel” na Radio Beograd 1, “Neonsku dugu” na RBG2, “Sredinom ulice” Mome Rajina na njegovom mixcloud profilu, “Dirižabl”Ane Dajić takođe na mixcloudu, internet radio “Radio aparat”, radio Bruškin, Skadar i englesku stanicu Cowbell Radio.
Što se bendova tiče skrenula bih pažnju na neke novije, ili makar novije projekte, kao što je Sana Garić (koju ćete imati priliku da čujete i sa grupom Beograd na Bedem Festu), posljednji album Lire Vege, Nežnog Dalibora, bend Auf Wiedersehen, Sergio Lounge, što se beogradske scene tiče… Sarajevski bend Činčila je takođe interesantan, makedonski Palindrom, zrenjaninski Empathy Soul Project, mostarski Jester’s Play, ima ih dosta, kad bolje razmislim. Voljela bih da se ponovo aktivira i crnogorski duo Beta baroque. Ako ikad ponovo budu svirali – ne propustite taj koncert!
Razgovarao: DL