Žena
Slučaj je sjajna stvar, pa i kad, tehnički, nije. Tvrdim to prije svega iz estetske perspektive, i to u najširem smislu – nepredvidivost koju slučaj sa sobom nosi lijepa je. Lijepa je kad je prikladna, lijepa je kad je neprikladna, lijepa je kad je opasna i kad ju je teško prepoznati: namjerno koristim taj sasvim rubno a opet savršeno precizan, formalno sasvim neadekvatan pojam. Koristim ga jer je suštinski posve prikladan, najbolje opisuje rečeno; nezamjenjivo iskustvo izravne suočenosti s nepredvidivim. Drugim riječima: gomilam razloge svog nerazumijevanja s ljudima koji tvrde da slučaj ne postoji, onima koji, neizravno no neprihvatljivo, prčkaju po mojoj ideji lijepog. Sve se to odnosi na sistem takozvanog svakidašnjeg života, pleonazma koji se trudi prikriti istovremeno posvemašnju banalnost i unikatnu neponovljivost jednostavnog života. U polju umjetnosti taj je slučaj potrebno definirati drukčije, ukratko – prodorom nepredvidivog u strogo uređeni sustav, njegovim terorističkim činom, pečatom.
A sve ovo, pljunite me, samo jer mi se po glavi mota činjenica da sam posljednji tekst iz ove serije sasvim slučajno započeo referencom na Jokerov ples s vragom na mjesečini, čim sam ga završio otvorio sam neki news portal i pročitao vijest o pokolju na premijeri Viteza tame – kojeg sam sinoć, uz ementalerske posljedice druge vrste u glavi i torzu, i odgledao – što me, opet sasvim slučajno, odvelo do ovog razmjerno opskurnog benda koji je, tek da na uže nanižemo još jedan slučaj, ime uzeo po češkom gradiću koji udomljuje jednu od razvikanijih europskih filmskih smotri.
{youtube}IO5sm7IDL-U{/youtube}
Pitanje je: kakve sad ima veze Batman s Karlowym Varyima; uzduž i poprijeko? E pa, nikakve. Niti je festival kompatibilan sa serijalom, niti je čovjek šišmiš, barem njegova posljednja visokobudžetna inkarnacija, kompatibilan sa samim sobom. Nolan je sasvim izgubio busolu, a Batman je, uz scenarističku, dramaturšku, casting, režijsku i svaku drugu suvislost, izgubio ono što ga Batmanom čini: svoju gotiku. I nema to nikakve veze s promjenom scenografije i režijske paradigme, stvar je u sub rosa izvedenoj promjeni žanra i, još važnije, stila.
A taj stil, ta noir Gotham gotika, senzibilitet za nju, uvijek rubno karikaturalan, vrijedi i za čitav spektar bendova na razmeđi post-punka, novog vala, industriala i novog romantizma: sav taj dark wave i cold wave. Karlowy Vary su pomalo zaboravljen sastav, iako, svojim prvim i jedinim albumom, bez sumnje spadaju u sam vrh domaće žanrovske produkcije. Konkurencija, istina, i nije bila bogzna kakva, niti su Vary bili posebno inovativan il autorski snažan bend, ipak vrlo učinkovito su, s podlogom u, pokazat će se, sasvim dosljednom crnilu, reproducirali provjerenu i uhodanu matricu. Pritom su napravili i nekoliko sjajnih pjesama, a ‘Zato’ mi je, pored ‘Haotike’, najdraža. Materijal je pisan, pa i snimljen u vrijeme kad EKV još nisu veliki bend, i Magi, klavijaturistica u obe postave, je u potonjem autorski i izvedbeno pružila više. U prvom planu ostao je gitarist i producent Tomo In Der Mühlen, koji se aranžerski oslanjao na stranu produkciju; ni jedni drugi uspjeli domaći šišmiši nisu toliko polagali na klasične gitarske rifove, što se u slučaju Karlowyh Vary pokazao kao pun pogodak. Androgini glas Varje Orlić, još jedne potiho izbrisane domaće njuvejv pojave, zapečatio je priču.
Tekstovi su, kao i prečesto na zadanoj žanrovskoj polici, uglavnom mršavi. Ipak ‘Zato’ sadrži zanimljiv stih koji, u svakom kontekstu koji mi trenutno pada napamet, bolje funkcionira u ironijskom ključu. Takvo ovo je ozbiljan grad / ovo su ozbiljni ljudi / da li ih zaslužuješ?, može se ladno odnositi na sve u što u ovom trenutku vidim. A stojim u kupaćim gaćama na devetom katu nebodera i buljim u grad i ljude, sve rjeđe prolaznike, mjesec koji se ocrtava na nebu je čist, znak po sebi bez ikakvog tamnog znaka i sjene; stojim, pojačavam pjesmu i čekam sjajni slučaj da učini svoje. Nešto nesnosno da se desi.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta