Za ovih osamnaest godina rada portala, najmanje smo se bavili raportima. Dok neke naše kolege iz regiona žive od koncertnih izvještaja, mi nijesmo našli u njima puno inspiracije, a sudeći po statistikama i analitikama koje nam daju veb alati ni naša publika nije nešto zainteresovana da ih čita. Foto galerije su druga priča.
Naravno, uvijek je u redakciji bila prisutna svijest da te događaje treba bilježiti, ali nas nekoliko koji smo se uhvatili u koštac sa ovom muzičkom pričom u Crnoj Gori nijesmo mogli pokriti sve važno. Srećni smo što smo zabilježili neke ključne trenutke kakvi su rađanje Searocka, Lakea, Bedema ili gerilske akcije i koncerte bendova kojih više nema poput recimo Bernays Propagande ili koncerata za koje danas mislite da se nijesu nikada desili poput onog Dubioza Kolektiva u sred sale KIC-a… I da, naročito nam je drago što smo zabilježili neke rijetke momente razvoja domaće scene. Fade Out Sequence, Fetah Vibrations, Marble, Bači rimu trupa… ko se danas sjeća tih imena… Koncertni izvještaji, kakvi god da su, ostali su svjedoci jednog vremena i ljudi koji su dali svoj doprinos crnogorskoj autorskoj muzici.
A takva muzika je upravo poenta i manifestacije Prvi rif. I ne samo autorska. Već muzika koju stvaraju oni najmlađi među nama. Prvi rif je zato pravi trenutak da se naša redakcija vrati koncertnim raportima. Makar na kratko.
Prije svega, jako je važno pomenuti prilično veliki trag koji je na ovom polju ostavila manifestacija Danilovgradation. Na određeni način stariji brat Prvog rifa. Događaj koji je organizovala danilovgradska gimnazija, odnosno njena tadašnja direktorica uspjela je da dopre i do kanala RTCG i jednu sezonu izdanja donese na male ekrane. Bilo je tu zanimljivih bendova i pjesama, a kako smo vidjeli prije nekoliko večeri u Podgorici, tu baklju nastavlja da nosi Prvi rif.
Ono što uvijek zvuči prilično nevjerovatno je da je neka Institucija pokrenula ovakav događaj. Nije to bio čest slučaj u Crnoj Gori. Da bi se organizovalo nešto poput srednjoškolskog takmičenja bendova mora se uvijek pomalo plivati kontra struji. Rokenrol (uklopićemo u ovaj termin sve što štrči u muzičkim tokovima) nikad nije bio za masovnu potrošnju. Neki drugi žanrovi već decenijama opijaju naše društvo. Toliko da ne vidimo koliko je to uzelo maha. Znamo valjda svi šta se pušta na maturskim večerima i ekskurzijama i čime se to truju naša đeca. Uz slične melodije se merače i njihiovi nastavnici i nastavnice. Čak i po muzičkim školama.
Onda kad se desi da ih neki opskurni lik opali papučom po glavi i pljune na svom konceru, digne se kuka i motika. E pa to je samo eho glasova mama i tata koji su po navici spavali u „tvojoj ma jiiii ciiii“. Pogrešno srastamo decenijama. Nemoj da se lažemo. Ako smo ih čemu naučili to je da polome čaše od kristala. I da svi znaju o tome! Offline i online!
Ima jedna karikatura koja je u principu rekla što i Pink Floyd u „Another Brick in the Wall“ koji je barska Akademia (uvijek se zbunim pri pisanju njihovog naziva) mudro provukla ove podgoričke sredonjoškolske rok večeri. Na karikaturi nastavnik debelim velikim dlijetom i masivnim čekićem od raznoraznih oblika dječijih glava teše monotone masivne kocke. To upozorenje vezano za obrazovni sistem niko da shvati zaozbiljno makar zadnjih pola vijeka. Teško je prepoznati individue, lakše je štancati iste, jer onda imate vremena i za špansku seriju i kafu i ćaskanje, baštu u predgrađu ili šta vas već ispunja. Na kraju školskog dana cvjetovi ostaju bez glava, djeca na marginama kulturnog razvoja.
Zbog djece željne drugačijeg puta i perspektive, šireg vidika i svjetonazora trebaju nam manifestacije kakva je Prvi rif. Najjezivija rečenica, a koju redovno čujem, je „kakva je ovo generacija, budi bog s nama. Samo bulje u telefone!“. Ali, probajte dati toj budibogsnamageneraciji prostor da se izrazi i dobićete puno. Telefone na ovom koncertu uvis su dizali starci, ne omladina. Pretpostavljam ponosni roditelji, a i potpisnik ovih redova.
Kako izgleda kada se mladima da prostor osjetilo se nekoliko puta i kod nas. Problem je što svi ti prostori i termini koji su im „ustupljeni“ nikada nijesu prerasli u nešto veće. Nikada nijesu imali kontinuitet i postali stalna tačka u omladinskim politikama. Moguće da na papiru jesu, ali… Realnost piše drugačije priče.
A šta se desi kada se neko ozbiljno pozabavi mladima? Pa nešto poput ovoga u Univerzitetskom parku u Podgorici. Dobili ste kreativne mlade. Vjerovatno nešto najbolje što može da zadesi jednu zemlju. Devet srednjoškolskih bendova je uspjelo da okupi par stotina vršnjaka, a i onih starijih. Bez obzira na odličan revijalni program, najveći broj prisutnih je bio tu zbog novih snaga.
Jedan mala digresija. Iako je fest uspio da animira čak devet mladih bendova, stara boljka sviranja iste ekipe, u ovom slučaju dobro uigrane, je bila neizbježna. Druga boljka crnogorske muzičke priče je kratkotrajnost projekata. Obično se sve završava sa prvim fakultetskim danima. Stare priče u najboljem slučaju, reaktiviraju se nekoliko godina kasnije, a oni najtvrdoglaviji uspijevaju da dođu do kakvih takvih prvih snimaka. Zato još jednom potenciramo priču kontinuiteta ove ili neke slične manifestacije. Zasigurno bi se mladi kreativi osmjelili da već u prvim godinama srednje škole krenu u ovu avanturu. Tako bi imali mnogo više vremena za formiranje svog izraza i bilježenje tonskog zapisa. Sa EP ili albumom iza sebe ni oni sami, ni auditorijum njihovo muziciranje ne posmatraju kao izlet i avanturu, već nešto što ima potencijal da preraste u ozbiljniju priču.
Bez obzira na učešće istih ekipa muzičara u različitim bendovima, na kraju večeri imali smo nekih tridesetak mladih kreativaca koji su imali šta da kažu. Osim ekipe koja je došla iz muzičke škole, ostatak učesnika je svoju virtuoznost tražio u peer to peer lekcijama, youtube učionicama i privatnim časovima. Ako nijeste skontali – ova skupina je došla sama do ove bine. Paradigma, Kimera, Rupa u tepihu, Lavirint, Asura, Kolektor, Frankusrudan i Irvasi, Koda, Archangel… su imena koja su nastupila i pozitivno iznenadila prisutne. Nagrade nijesu bitne. Zato ih i nećemo pominjati. Eto i naše sugestije organizatorima za buduća izdanja. Motivisati učesnike na drugi način ili u drugačijem formatu. Rokenrol ne treba da bude takmičenje.
Najveći broj njih je muzicirao i vladao binom kao da su tu već par godina. Uz par izuzetaka, ostali su prvi put uštekali svoje instrumente u pojačala na velikoj bini. Naša djeca su pred publiku izašla sa nekim svojim pjesmama (ok tu su i nezaobilazne obrade), izvodili su ih bez plej beka, mnogi od njih, opet treba ponoviti, po prvi put za mikrofonima na velikoj bini… Težinu bremena koju ovo nosi može da izbalansira samo ravnodušnost njihove mladosti. I dobro je da je tako.
Nesavršenosti, nelogičnosti, falša nije falilo… Međutim, sve smo to čuli i na koncertima Stonesa, Gogol Bordella, Sex Pistolsa… bendova koji su mijenjali istoriju. Ova omladina je baš kao i ovi rokeri iz doba Jure uspjela da prevaziđe svoje strahove, sumnje i nesigurnosti i izađe na „veliku binu“ i otpjeva ono što misli da je bitno za njih. Ili nas. I hvala im. Neka mi oproste kolege iz Akademie, Neonoena, Robe bez greške i Android… Nijesam ostao do kraja. Sva četiri imena poštujem i cijenim zbog svega što jesu. Do njihovog termina nastupa čuo sam i osjetio sve što treba. Prije svega ono zbog čega sam počeo da se bavim muzikom. Tu osnovnu jedinicu iskrene rokenrol energije iz koje sve raste možete osjetiti jedino na ovakvim koncertima. Obično od klinaca koji je nijesu ni svjesni.
R. M.