Svakog fana interesuje pozadina bendova koje voli. Kako su krenuli, kako su se probili, kako raspali i kako ponovo oformili. Svaki fan ima idealizovanu sliku svog omiljenog benda, a ovakve autobiografije su odlične da publika otvori oči i shvati da rokenrol biznis nije niti malo zabavan.
Scott Ian započinje knjigu sa uobičajenim temama – rođenje i prve lijepe godine, pa sve češće svađe roditelja, raspad porodice i maloljetna delinkvencija na američkim ulicama. Nažalost suviše česta priča – ali priča koja se u njegovom slučaju pretvorila u nešto drugačije i umjesto zatvoraili igle u veni, završio je u Anthraxu. Čovjek je vrlo pričljiv i na jednostavan i prost način objašnjava kako je bend počeo, sa kime su radili u početku i kako su gradili karijeru (niti malo lagano) pa sve do uspjeha i megalomanije koja ih je zahvatila na “Persistence Of Time”, te njegov lični život i sve poteškoće kroz koje je prolazio. Negdje baš u to vrijeme sam i ja malo zapostavio bend, i bio sam uvjeren da i pored grunge i nu metal scene, Anthraxi i dalje dobro rade. Znao sam da izbacuju albume, ali istina je bila da su kao bend a i kao pojedinci, jedva krpili kraj sa krajem i svi u bendu su imali druge poslove da bi imali od čega da žive. I tako im je bilo, vjerovali ili ne, do “Worship Music”. Dalje morate sami da čitate.
U knjizi ima i nekoliko zanimljivih i provokativnih momenata (stara finta da se priča o knjizi u namjeri da se proda što više) a ovoga puta Scott iz naftaline izvlači razgovor koji je imao sa Cliff Burtonom i James Hetfieldom (Metallica) kada su tokom “Master of Puppets” turneje razmišljali da izbace Larsa Ulricha iz benda (kamo sreće). Nažalost, Cliffova smrt u saobraćajnoj nesreći je promjenila budućnost benda. Elem, ima još par sličnih pecki koje čitaoca zaintrigiraju i to je to.
Iako je bio relativno oštar u osudi pojedinih ličnosti i izdavačkih kuća, uvjeren sam da je prećutao, ili možda ublažio svoje kritike jer je očigledno da i dalje uveliko od njih i te cijele industrije zavisi i on sam kao i Anthrax. Što se može. Diktati tržišta. “I’m The Man” se čita više kao strip i strogo je za fanove benda.
Nikola Franquelli