Reci mi o počecima grupe Dog Eat Dog.
Dog Eat Dog je osnovan na proljeće 1990. Godine. Sean i Dave, prije toga su bili u bendu Mucky Pup i htjeli su da urade projekat u kojem mogu više toga reći u kreativnom pravcu, jer u Mucky Pup-u nijesu bili originalni članovi. Već neko vrijeme svi smo bili prijatelji, znali su da pjevam za neke cover bendove, pa su me pitali da pjevam sa njima, jer smo svi bili muzički istomišljenici u to vrijeme. Sve je to u principu bilo zbližavanje ljudi, dobar provod… Koristili smo muziku kao katalizator za ostvarenje toga.
Kako bi opisao vašu muziku?
Izvini što moram odgovoriti da to ostavljamo kritičarima i fanovima. Neka oni zalijepe etiketu na naš rad. Mislim da je naš zvuk mješavina različitih stilova i žanrova. Mi muziku stvaramo i sviramo… Neka publika odredi šta je to što mi radimo.
Koji su bendovi uticali na vas?
Svi smo fanovi ranih metal bendova: AC/DC, Sabbath… ali i panka Ramones, Sex Pistols, Bad Brains (užasno mnogo), ranog hip hopa: Run DMC, Beastie Boys… ranog crossovera poput Urban Dance Squad, Fishbone… Mnogo je stvari koje utiču na nečiji zvuk. Nije to samo muzika, već i filmovi, literatura. Ovo što sam nabrojao je samo djelić svega toga.
Zbog albuma „All Boro Kings” ste postali popularni širom svijeta. Kako danas vidite taj period?
Taj album je za nas specijalan, jer su to bila vremena promjena. Muzika se mijenjala takođe. Skejt kultura je bila u usponu, hip hop je postajao globalna sila, Nirvana je ponovo otvorila vrata za tešku, ali iskrenu muziku koja je dopirala do mejnstrim publike. Mi smo bili nov bend sa novim zvukom. Naša energija, naš izgled, mjesto iz kojeg smo dolazili… sve je to igralo neku ulogu. Naravno, za nas je to bilo jedno jako uzbudljivo vrijeme. Izdali smo ploču, išli na turneje sa prijateljima, svirali u različitim gradovima sa različitim bendovima.
Šta misliš o 90im?
Odlične godine. Sada se osvrćem na te godine i one bude samo dobar osjećaj. Imali smo svojih uspona i padova, ali je muzika bila odlična.
Reci mi više o Dynamo Open Airu 1995. Godine.
Pa… šta se tu ima reći. Jedan od najvećih šoua naše karijere. Surfovao sam po publici većoj od 100.000 ljudi. Nikada to neću zaboraviti. Mnogo je dobro što nam i danas prilaze ljudi i pričaju o svojim doživljajima toga dana. Povezali smo se sa toliko mnogo ljudi zbog tog događaja. Fenomenalno.
NY hardcore scenu ljudi doživljavaju kao nešto sveto. Šta ona znači tebi?
Ponosni smo što smo njen dio. Još uvijek je velika podrška toj kulturi. Jako bi teško bilo lansirati se na internacionalni nivo bez svih veza i poznanstava koje nosi ta scena. Ipak, moram reći da se Dog Eat Dog ne uklapa samo u njujoršku hardcore scenu. Nijesmo mi samo hardcore ili metal ili rap ili pop. Prolazimo kroz mnoge krugove, ali se ne možemo tako lako definisati, tako da smo uvijek pomalo samotnjaci bilo koje scene.
Šta misliš o svjetskoj muzici danas?
To je ogromna tema. Rekao bih da je muzika dostupnija i lakše se distribuira danas nego ikada ranije. Loša strana je možda to što ima previše proizvoda i sadržaj se tako brzo vari da su ljudi ponekad zainteresovaniji da sakupljaju i konzumiraju nego slušaju i uživaju u muzici. Internet je opsjeo muziku. Kao što sam rekao ovo vezano za stvaranje, snimanje i distribuciju muzike, moram reći i to da su internet i kompjuteri dali enormnu moć ljudima. Ranije je bend morao biti u istoj sobi kako bi stvarao, ići u studio da bi snimio sve to, onda štampao ploče, distribuirao finalni proizvod… Danas se sve to može raditi od kuće sa svog računara. Prilično nevjerovatno. Kao što rekoh, ogromna tema. Previše toga za prodiskutovati u intervjuu od 10 pitanja.
Imaš li kakvu najavu vezanu za novi materijal?
Ne!
Ispričaj nam priču o pjesmi „No Fronts”.
To je prilično interesantna priča. Imali smo koncert u Nju Jorku, u odličnom klubu Limelight. Mi i njujorška hip hop skupina The Beatnuts smo tada imali istog distributera. Preko zajedničkih prijatelja iz svijeta muzike sredili smo da nam oni gostuju na toj svirci. Nijhov bend je imao dosta poznatu pjesmu koja se zvala Psycho Dwarf, pa su nas zamolili da uradimo muziku uz koju bi oni mogli izvoditi te njihove stihove. Jedan od momaka se tako napio te večeri da nije mogao nastupati. Ništa od toga nije bilo, ali je muzika koju smo napisali za njihovu stvar kasnije postala podloga za „No Fronts”. Ubrzo nakon toga napisao sam refren i melodiju za duvače vozeći se okolo u kombiju tokom mog „dnevnog” posla. Onda su došli naši prijatelji iz grupe Solid Ground i dodali strofe i to je bilo to.
Da li ćete svirati na Balkanu uskoro?
Jako bi voljeli. Svirali smo u preko 40 zemalja uključujući i Bosnu, Makedoniju, Hrvatsku, Grčku, Rumuniju, Bugarsku. Naravno da volimo da posjećujemo nova mjesta tako da bi bilo veoma dobro da posjetimo i Crnu Goru, ali to nije do nas. Uvijek su nam potrebni promoteri koji će nas pozvati na gostovanje bilo gdje u svijetu. Onda mi samo odlučujemo je li to izvodljivo ili ne.
Da li znaš da je u New Yorku ranih 80ih postojao funk punk bend imena Dog Eat Dog?
Da, sada znam. Nedavno sam to otkrio na Spotify-u. Nikada ranije nijesam čuo za taj bend. Nikada nijesu izbacili album, zato valjda i nijesu bili poznati u eri prije interneta.
Hvala ti na intervjuu. Želimo ti sve najbolje!
Hej, pa hvala tebi na interesovanju. Srećno i nadam se da se vidimo nekada.
razgovarao: ĐorđepunX