Na krilima nedavne ekspanzije crnogorskog repa, sa novim albumom se javio i Joe Shua Kizz, još jedan veteran Crnogorske hip hop scene i ekipe koja se bila okupila oko imena Barska100ka sa kojim su napravili, slobodno se može reći, malu pometnju na regionalnoj hip hop sceni, postavili mnoga imena u prvi plan i pojedinima dali odličnu odskočnu dasku za daljnju karijeru. Ovo je drugi album Joe Shua Kizz nakon dobrih 15 godina i ovoga puta su mu pomogle kolege te možete čuti Darzi, Random, Labia, Ronaldo Maximum, NOYZ i Jollanda. Interesantno je da izlazi na Who See Klapa etiketi Klapa Muzik i cijeli album je dostupan na njihovim YT stranicama što će mu obezbjediti veliku bazu slušalaca koju Who See ima.
„Putešestvije“ je donekle zarobljen u prošlosti. Ovo ne smatrajte nečim lošim. Socijalne teme šireg konteksta, koje su nekada bile glavni adut (ne samo Joe Shua Kizz-a), sada su prošarane temama ličnije prirode, o porodici, o prijateljima, uspjesima i neuspjesima tokom života, ali o svakodnevnim aktivnostima od buđenja do spavanja, i rezultat su sazrijevanja u okolini u kojoj živimo. Rezultat je, po mom mišljenju, ipak donekle ispod očekivanog. Pjesme posjeduju drčnost i bunt, ali ta energija nije najuspješnije fokusirana. Jednostavno rečeno, nema bljuvanja vatre. Donekle sam i ja u nedoumici što tačno da napišem. Sa jedne strane osjećam jaku privrženost prema svim akterima ove stare hip hop škole i želim da im dam svoju bezrezervnu podršku, ali ne mogu u potpunosti da je dam kada čujem tekstove prepuni vulgarnosti i onapušavanju i prepušavanju. OK, OK, hip hop, rep, je uvjek bio vrlo direktan, bez dlake na jeziku i bez ustezanja, možda sam i ja omatorio pa ne razumijem – uglavnom, taj detalj mi je zapao za uho. Ipak, nije cijeli materijal takav. Jedan dio tekstova su očigledno vrlo lične prirode i mnogo je duhova koji vire iza svakog ćoška.
Muziku potpisuju sada već omni prisutni Knowhere2Run, Licaseja i Janjo i najviše naginje trepu, ali ima ekskurzija i u drugim pravcima. Atmosfera je mračna, vrlo mračna, donekle pesimistična, melanholična i karakteriše je minimalizam i muzika koja nema drastičnog odstupanja. Kako tema počne, tako i završi bez nekih većih (a ni manjih) stilskih promjena i diverzifikacije. Od onih bitova koji su nekada podsjećali na metal ekstremizam, sad samo ima tragova tu i tamo, i mišljenja sam da toga najviše nedostaje na ovom albumu.
Samo što je Joe Shua Kizz to sve oblikovao u rime i objavio za javnost da sluša, i možda sudi, je vrlo hrabro, jer, ne živimo u emancipovanom društvu, već u društvu zatvorenom i sklonom jednoumlju gdje je Cancel Culture ne samo trend u posljednjih deset godina nego životna činjenica decenijama. Zato, na kraju, svaka čast Joe Shua Kizz na ovom albumu, bez obzira na sve moje kritike.
Nikola Franquelli