Nevjerovatno je za sve koji se bar jednom u toku dana posvecuju studioznom slušanju muzike (pod ovim podrazumijevam namjensko pritiskanje play dugmeta poslije prethodno strpljivog procesa izabiranja izvodaca) kako se neki autori godinama vuku po uredajima i policama, nikada ne zavrijedivši slušaocevu pažnju. Još je nevjerovatnije kako se lako iznervirate kada vam vec prvi tonovi ne pogode „žicu”. Pun sjaj gospodina Buckleya juniora je teško dokuciti. Melanholija „misticnog bijelog djecaka” se teško poklapa sa slušaocevim najcešcim raspoloženjima kada u ovakvim trenucima bira šta ce cuti. Ali kada u ovakve note uronite jednom one vas ne puštaju i tako ce poslije par dana preslušavanja slušalac zasigurno biti oduševljen iznova i iznova otkrivanom svježinom njegovog jedinog oficijelnog albuma „Grace”. Iako je pri pomenu njegovog imena neminovno vezivanje sa ocem Tim Buckleyem, ovo je osoba koja je njegovom muzickom pecatu dala samo poslednji obris. Mali Scott Moorhead (kako se po ocuhu zvao do smrti njegovog biološkog oca) prve muzicke uticaje i pouke je primio od majke – pijanistkinje i celistkinje, a prve ploce dobio od ocuha. Vec sa šest godina pod uticajima Led Zeppelina, Pink Floyda, Kissa, progresiv rokera Yes i Rusha, te jazz gitarista poput Al di Meole sklapa prve melodije. S obzirom na ovako rano zanimanje za muziku nije cudo što ce nešto kasnije kako na svojim tako i na tudim albumima svirati više instrumenata, od bubnja do orijentalnih žicanih. Kao tinejdžer ce svojim djecackim muzickim uzorima dodati Nusret Fateh Ali Khana, Roberta Johnsona, velike grupe punk i new wave epohe, ali i Elingtona, Ravela i Bartoka. Njegova muzicka karijera u pravom smislu ce poceti 1991. kada ce ga pod svoje uzeti Herb Cohen menadžer njegovog oca, koji ce ga dovesti do prvih snimaka, ali i što je bitnije do njujorškog koncerta posvecenog Tim Buckleyu, gdje ce 25-godišnji Jeff izvodenjem ocevih numera, a prije svega “I Never Asked To Be Your Mountain” (posvecene njemu dok je još bio djecak) uspjeti da napravi znacajan proboj. Pod utiskom ovoga i serije drugih manjih njujorških nastupa, te saradnje sa gitaristom Gary Lucasom nastace njegov nažalost jedini oficijelni studijski album „Grace”. Mladom Buckleyu ce ovaj album donijeti extra large turneju, dva puta proširenu novim nastupima, ali i francusku nagradu “Gran Prix International Du Disque – Academie Charles CROS”, koju ce prije njega dobiti autori poput Edith Piaf, Jacques Brela, Yves Montanda, Georges Brassensa, Bruce Springsteena, Leonard Cohena, Bob Dylana, Joan Baez, i Joni Mitchell, što valjda samo po sebi dovoljno govori o talentu ovog mladica. U to vrijeme je vec bio poznat i kao „živi džuboks”, jer je na nastupima (što solo, što sa bendom) svirao obrade od jazz standarda, Nine Simone, Judie Garland do Leonard Cohena, Bad Brains i Smithsa. Iako ce ostati brojni zapisi sa njegovih koncerata, do sljedeceg studijskog albuma nece doci iako je na njemu radio vec nekolike godine. Nezadovoljan snimcima i svojim kreativnim napretkom, odlazi u Memfis gdje konacno nalazi pravu „nit”. Pošto je obavijestio grupu da je materijal spreman za probe, a svoju djevojku o poboljšanoj zdravstvenoj situaciji (Buckley je patio od bipolarnih poremecaja raspoloženja) 29. maja prije deset godina Jeff Buckley ce nestati u virovima Misisipija. Najvrtoglaviji uspjeh i najkraca karijera protekle dekade ce svoj epilog dobiti u posthumno sklopljenom duplom albumu „Sketches for My Sweetheart the Drunk” koji ce pokazati da je ono na cemu je radio vjerovatno trebalo da zasijeni njegov debi album. Po preslušavanju ovog materijala može se samo nagadati na kakvo misteriozno putovanje je bio spreman da nas povede „misticni bijeli djecak”.
Jeff Buckley
