James Fearnley je dugogodišnji harmonikaš legendarnih The Poguesa. Sa bendom je radio do 1996. nakon čega nastavlja sa drugim muzičkim projektima. Autor je knjige o ovom bendu “Here Comes Everybody” koja je objavljena 2012. godine. O njoj više možete pročitati na ovom linku. Fearnley je za naš sajt prošao ulicom sjećanja i poklonio nam neke zanimljive priče o svojoj karijeri, Shane McGowanu, Elvis Costellu, Tom Waitsu, kritičarima i fanovima i životu sa The Pogues.
Napisao si jako dobru knjigu o bendu koja sadrži sjajna sjećanja na razne događaje i albume. Da li je bilo teško prisjetiti se svega?
Hvala ti! Oduvijek sam želio da napišem knjigu. Dugo vremena mi je trebalo da shvatim da će Here Comes Everybody zapravo biti ta knjiga. Pokušao sam sa pisanjem romana, kratkih priča i slično, ali obično nikada ne bih uspio da završim nešto od toga, tako da sam na kraju jednostavno počeo sa pisanjem dnevnika. Kažem jednostavno – međutim to je i dalje bio prilično veliki zadatak. Za čudo, počeo sam sa vođenjem dnevnika par mjeseci prije nego što je Džem Fajner došao da me posjeti u mom stanu na Kamdenu, sa harmonikom Džejn Svan u vreći za veš sa uputstvima u kojima mi je Šejn objašnjavao kako da je sviram. Moji dnevnici čine okosnicu većeg dijela Here Comes Everybody – tako da bi odgovor na tvoje pitanje da li je bilo teško prisjetiti se svega bio ne, nije. Kada bi se i našlo nešto čega se nisam mogao prisjetiti, pokušao bih da se vratim u situaciju koje sam želio da se prisjetim, i…. pa, recimo da sam čekao šta će se desiti, čega bih se na kraju prisjetio. Nije mi uvijek uspjevalo, ali šta znam, čitav svoj život (sve do prije par godina) proveo sam sa Šejnom, Spajderom, Džemom, Endrjuom, Derilom, Filipom i Terijem. Nije bilo teško prizvati ih iz sjećanja… Ili bar moje verzije njih, da budem iskren (mada to su jedino mogle i biti moje verzije njih – šta drugo? Ukoliko to ima nekog smisla). Išao sam i na okupljanja grupe pisaca, nedugo po dolasku u Los Anđeles. Veći dio toga što sam napisao na tim skupovima ticalo se mog života sa Poguesima (kao i uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi, mojih roditelja, sličnih stvari o kojima se inače piše na takvim skupovima).
Svakom članu si posvetio jednak dio knjige. Mnogi fanovi benda smatraju da nisi pisao dovoljno o Šejnu i samom bendu.
Morao bih se zapitati o tvom viđenju stavova fanova Poguesa o bendu. Ili možda i imaš pravo! Izgleda da većina ljudi koje sam imao prilike da upoznam tokom svih godina na svirkama, u pabovima i klubovima, ili slučajno u redu za kupovinu karte za bioskop ili u restoranu, u bekstejdžu i slično, iako kod Šejna bez sumnje postoji aura mističnosti i neuhvatljivosti – ne znam, valjda zato što je on bio frontmen (u jednom dijelu Here Comes Everybody govorim i o tome kako smo svi mi ostali članovi morali da dijelimo vokalne dionice kada je Šejn ustuknuo pred ulogom frontmena) i glavni tekstopisac – i projektovao je ektoplazmu harizme gdje god bi kročio – što je značilo da je uvijek bilo lako izdvojiti Šejna od ostatka benda i staviti ga pod mikroskop u cilju detaljnog proučavanja. Stvar je u tome što je kompletan bend bio to što je dizalo prašinu. Držali smo ga za jebenu ruku tokom svega toga, i pružali mu ruku kada bi stvari postale čupave. Mi smo bili oblak na kojem je Šejnov talenat mogao ploviti, bez obzira na to da li je on sa njega bacao munje i gromove na zemlju ili prebirao po strunama harfe.
Ušli ste u istoriju rokenrola kao bend iz Engleske koji svira rok verziju irskog folka. Bili ste dobro prihvaćeni i u Engleskoj i u Irskoj. Kakav je tvoj komentar na to?
Bili Brag je opisao zvuk Poguesa kao da uzmeš irsku muziku i baciš je niz podrumske stepenice. Pa nešto slično tome. Mislim da bi mi se dopao takav zvuk. Bilo je nekoliko zakerala – htjedoh da kažem na početku, međutim na početku su svi bili oduševljeni onim što smo svirali. Disk džokeji koji su stvarno nešto vrijedjeli (sa izuzetkom Majk Rida – koji je već bio poznat po tome što je pustio Relax benda Frankie Goes To Hollywood a onda podigao iglu gramofona sa ploče – on nije imao ništa lijepo da kaže) bili su nam naklonjeni i spremni da nam pomognu. Ljudi koji su dolazili na naše prve nastupe (mnogi od njih su već bili dio naše ekipe, rekao bih) bili su stvarno puni pozitivnih reakcija na naš zvuk. Bilo je tu i ljudi koji su mislili da se zajebavamo. Mi se i jesmo zajebavali, ali to nije SVE što smo radili. Bilo je tu dosta toga – uključujući i ozbiljan rad. Bilo je onih koji su govorili da ne umijemo da sviramo. I to je bilo tačno, ali volio bih da se nisu zaustavili na tome. Mogli su dodati i prepoznati da smo bili u fazi učenja. Takvi klevetnici nijesu imali privilegiju da vide koliko JEBENO TEŠKO smo radili u prostoriji našeg prijatelja, tri ili četiri noći sedmično, nabijeni jedno na drugo, Kejt koja udara glavom u plafon, Šejn ispod dovratka, svi ostali rame uz rame, Endrju nema gdje da sjedne (iako to nije bio razlog što je svirao stojeći – manje više sam ga tjerao da stoji dok svira), sviramo iste pjesme iznova i iznova, stajući samo da utvrdimo kako nam ide – zatim se odvlačeći u pab prije poslednje ture – pa OPET NAZAD na sviranje. Jebi ga baš smo mnogo vježbali. I još više u inat malom broju njih koji su mislili da smo sranje ili nisu shvatali našu poentu.
Alkohol je igrao veliku ulogu u radu benda, recimo to tako. Stvarno je nevjerovatno kako ste uspjevali da svirate i radite turneje, uzevši u obzir sve ono što se može pročitati u knjizi. Jedna stvar mi je posebno zapala za oko – niste svirali sa Bob Dilanom po Americi zbog Šejnovog pića?
Mislim da cilj pića nije samo da se usvinjiš. To je i neki vid liječenja, kao i način da se utišaju glasovi koji vas more kasno u noći. Jedno vrijeme je za mene, posebno u početku, piće bilo dio uzbuđenja koje doživiš u novim zemljama, pri upoznavanju novih ljudi, kod novih iskustava, muzike, razgovora. Alkohol te, naravno, na kraju sjebe, ali u to vrijeme, 80-ih, to je bilo nešto najbolje na ovom svijetu (sve dok nisu krenuli mamurluci) – pijano teturanje širom Britanije, Irske, Evrope, Skandinavije… Što se tiče turneje sa Dilanom – Šejnovi glasovi su imali veze sa tim što se nije pojavio na Berkliju na prvi nastup, koje god godine je to moglo biti. Pitam se da li je to moglo biti prvo – veliko, mitološki veliko prepoznavanje Šejnovog talenta. Dobiješ jednog obožavaoca, a za njim uslijede stotine drugih, poput domina. Ali Dilan je, pretpostavljam, bio više od toga – on je bio mitološki obožavan. Tako da se Šejn, jednostavno rečeno, uplašio i odlučio da se opije toliko da mu nisu dozvolili da se ukrca na avion za Kaliforniju i pridruži nam se. Ne samo to, već je i Čarliju Maklenanu, našem stejdž menadžeru, zabranjen let. Njegov potpis je bio neophodan kako bi naša oprema mogla da prođe carinu u San Francisku, tako da, ne samo da nismo imali pjevača i stejdž menadžera, već ni opremu. Kao so na ranu (ukoliko je uopšte i bilo rane – možda smo bili toliko navikli na rane da ih više nismo ni osjećali), Šejn se pojavio negdje u Teksasu, nakon dijela turneje sa Dilanom, i mi smo nastavili svoju solo turneju, i onda je prve večeri po dolasku aktivirao jebeni protivpožarni alarm u hotelu – ne znam, valjda su u pitanju bile cigarete u sobi, pa smo završili Bog zna u koje doba noći na parkingu ispred hotela. Šejn? Ni da trepne.
Sarađivao si i svirao sa dosta poznatih umjetnika. Koga od njih smatraš najboljim?
Ne bih znao. Ne znam baš ni za to „dosta poznatih umjetnika“. Sarađivali smo sa par njih, rekao bih. Svi su bili zanimljivi. Kostelo je imao veliki uticaj na nas – od te prve turneje, pa snimanja Rum Sodomy and the Lash, sve do krađe našeg basiste, i tako to.
Mislim da ipak nisi mislio na to. Tom Vejts je uvijek imao veliki uticaj, iako nikada nijesmo stvarno radili sa njim. Jedne noći smo otišli da se upoznamo sa njim u folk klubu u Čikagu. On je svirao i pjevao. Elvis je takođe svirao i pjevao. Svirao sam temu iz filma Exodus na klaviru. To je bilo zabavno. Međutim nije bilo prave saradnje sa Vejtsom. Samo njegovog uticaja. Slušali smo njegov Rain dogs dok ga nismo naučili napamet. Stiv Erl je bio sjajan umjetnik za saradnju. The Chieftains, takođe, iako nas Kevin Konif nije baš gotivio na početku. Pretpostavljam da smo ga nekako naknadno pridobili.
Ne znam da li mogu reći ko je baš „najbolji“ umjetnik sa kojim smo sarađivali. Najdraži od svih će mi uvijek biti Džo Stramer, čiji se život neraskidivo isprepletao sa našim – od kada Filip Ševron nije mogao sa nama na turneju, koja je to godina bila – možda 1986?! Naši životi i karijere su počeli da se prepliću u ljeto 1986. na snimanju paelja-vesterna Straight to Hell Aleksa Koksa…. sve dok nas nije napustio kako bi okupio Mescalerose (premda su Džem i njegova žena Marša i njihovi klinci, koji su bili kao rođaci djeci Džoa i Gabi, održavali veoma bliske kontakte sve do Džoove smrti 2002).
Kakav je danas tvoj odnos sa bivšim članovima benda?
Bio sam u Britaniji prošlog januara. Skoknuo sam do Endrjua Rankena i njegove porodice na čaj. Narednog dana išao sam na popodnevni čaj kod Derila Hanta u Kentiš taun. Uveče – večera sa Džem Fajnerom i njegovom ženom Maršom, posle čega smo pili šampanjac u njenoj brvnari. Spajder i ja se rijetko susrećemo. Nikada nisam načisto gdje je – Nju Orleans, mada mislim da su on i njegova žena već neko vrijeme u Finzburi parku. Sarađivali smo na Tim Bardžisovoj Tviter slušalačkog zabavi – na Rum Sodomy and the Lash i Red Roses for Me. Povremeno komuniciramo, uglavnom putem Tvitera. Nisam ga vidio neko vrijeme. Teri Vuds – on se nažalost udaljio, mada mislim da bi najlakša stvar na svijetu bilo uspostaviti ponovni kontakt sa njim. Kejt O’Riordan – ništa. Sreo sam je prije par godina na jednoj od radionica za mjuzikl Poguesa „Fairytale of New York” koji se pripremao godinama. Ono što smo ja i Kejt imali zajedničko više ne postoji. Pretpostavljam da isto važi i za Šejna, međutim to sam shvatio još prije mnogo godina, dok smo još sarađivali.
Šta misliš o rastu popularnosti Irish rok zvuka, seltik panka itd … Danas taj žanr gaje brojne svjetske zvijezde.
Sviđa mi se njihov stav. Imam sjajne prijatelje koji su aktivni u žanru, naročito Ted Hata koji je bio osnivač, gitarista, tekstopisac (i producent) benda Flogging Molly. Mark Orel iz Dropkick Murphys je takođe moj blizak prijatelj. Sarađivao sam sa njima prethodnih godina na mom projektu koji se zove The Walker Roaders. Počelo je pisanjem pjesama / džemovanjem sa Tedom i nastavili smo. Mark se pridružio kada sam otkrio da živi u Los Anđelesu. Imamo bubnjara, imamo starog prijatelja Bred Vuda (producent Liz Fer ….i bezbroj drugih) na basu. Bred je bio u bendu Cranky George sa mnom (i Kieranom i Dermotom Malroni – koji su bili sa mnom u The Low and Sweet Orchestra).
Na čemu ste radili po razlazu sa The Pogues?
Oh, izgleda da sam već odgovorio na ovo pitanje. Napustio sam The Pogues’96-te kada sam postao tata, a zatim sam sa Zander Šlosom (Stramerov gitarista u Mescalerosima i drugim projektima) oformio The Low and Sweet Orchestra, čiji je album Goodbye to All That izašao za Interscope Records. Kieran i Dermot Malroni su svirali violinu i čelo. Sa njima sam se često nalazio kako bismo svirali zajedno, a bili smo i komšije. Tako je nastao bend Cranky George, koji se u početku zvao The Cranky George Trio, sve dok nismo ubacili Bred Vuda da svira bas a zatim i bubnjara. Svirali smo u Los Anđelesu i okolini. Snimili smo album Fat Lot of Good – dupli LP na kojem je sve što smo napisali i snimili.
Sada je glavni fokus na The Walker Roaders, sa Ted Hatom i Mark Orelom (i Bred Vudom i bubnjarem Brajanom Hedom). Naš prvi LP je izašao prije godinu dana – a zatim je došla ova jebena pandemija. Pisali smo zajedno – sakupili smo gomilu pjesama. Nedavno smo snimili verziju Howlin’ Wolf-ove Smokestack Lightning – iako mi nikako nismo bluz grupa (poslušajte LP i vidjećete šta mislim kad kažem da nikako nismo bluzeri).
Ukoliko bi morao da odabereš, koji bi bio najbolji dio tvoje karijere?
Nema uopšte potrebe da biram. The Pogues – iako je mnogo toga bilo dosta naporno i mučno – će uvijek biti moji dani slave. Imam osjećaj, međutim, da ono najbolje tek treba da dođe. Uvijek.
Hvala puno na intervjuu, pozdrav iz Crne Gore!
Zadovoljstvo mi je bilo obaviti intervju! Nadam se da će moj bend uskoro moći nastupiti u Crnoj Gori!
Pozdrav,
Džejms
ĐorđepunX