Čuo sam, naravno, za Jack White ali sam uvjek bio lijen da detaljno preslušam šta nudi.
Nekako mi je djelovao, recimo neozbiljno 🙂 Ovo prvo slušanje je bilo iznenađujuće. Iznenadila me je neobična kombinacija prošlosti i sadašnjosti.
Dječački šarm rokenrola prepunog testosterona i želje za dokazivanjem, pomješani sa ugođajem hipi perioda, američkog folka šezdesetih, pa i kantri vesterna. Kao da ste uzeli Bob Dylan, Neil Young, pa i The Beatles iz godina putovanja po Indiji, i pomješali sa The White Stripes, plus moderna produkcija i studijski uslovi i podosta muzičkih ukrasa (od studiskih detalja, upotrebe raznih nesvakidašnjih instrumenata, do igrarija sa istim).
Na „Lazaretto” se osjeća genijalnost, ali se pomalo osjeća i pretjerivanje, ponajviše u povremenoj prenatrpanosti sa detaljima. Mada ovo nije nešto što bi potamnio sliku. Nije pretjerano naglašeno i vjerovatno je želja Jack White-a da što bolje uradi posao, da pokaže da može i ovo da uradi mnogo bolje nego drugi, i onda malo pretjera u toj trci sa samim sobom. Svaki perfekcionista je prolazio tu fazu. Sasvim je razumljivo i ako čovjek zna i može, neka ga. Jednog dana iz svega toga se možda izrodi jedan ili više albuma za istoriju. Ko mu zna što budućnost donosi. Muzika na „Lazaretto” je sva raskalašna i šarena, nabijena mladalačkim seksipilom, čak i androgena u stilu modernih tokova koji se, htjeli ne htjeli, uvlače svugdje. Jack White se šepuri njome, kao paun svojim perjem, ali nije nadmen već nekako dječački nevin, baš na granici između dječaštva i muškosti. Vrlo zanimljiv album koga ne treba podcjeniti i jasan je indikator da budućnost donosi još dobre muzike.
Nikola Franquelli