„Brate, dobra ti je majica, baš!”
„Hvala, brale.”
„Đe s’ to uzeo?”
„Napravio sam je, naručio štampu.”
„Čuš napravio. Ne n’o sašio. Svašta, šta tebi pada na pamet.”
Nekoliko jutara unazad uranio sam za rad i refleksno češkajući stražnjicu i još ponešto odvukao se do kupatila. Tamo je, ka’ i svakog radnodanskog jutra, iz ogledala u mene buljio čupavi, bradati tip, žmirkajući i glasno dišući na nos. Dok sam iz higijenskih razloga četkicom mlatarao po kljovama, polusvjesno sam buljio u tog bradonjicu naspram sebe. Kosa raštrkana k’o cigansko sijeno, oči nabrekle k’o ono pasulj kad ga majka ostavi da kulira u vodi preko noći i na sve to odjeven u svetu majicu sa stencil likom Jimi Hendrix-a propraćenu parolom “God was lefthanded”. Nešto mi u svemu ovome bijaše smiješno, valjda to što smo njegovo preosveštensvo Jimi i moja malenkost imali isti stepen razbarušenosti vlasi. Kasnije tog dana misli su me vratile na pomenutu jutarnju seansu, sa fokusom na majicu u kojoj bijah odjenuo svoje graciozno tijelo. U kombinaciji sa dokolicom, ta me je živa fotka bacila u razmišljanje, iz čega se i rodila pisanija koja slijedi.
Zanimljivo je koliko jedna obična majica može da bude snažan medij. Ona lakše nego bilo šta drugo pokazuje naše političko uvjerenje, buntovništvo, društvena ili naučna interesovanja, stepen geek-ovštine koji smo dostigli, navjačke fetiše i, naravno, naš muzički ukus. Često sa jedne obične majice možete da saznate više o osobi koja je nosi nego iz petn’estominutnog razgovora sa tom personom. E sad, postavlja se pitanje da li su gordi nosioci ovakvih majica svjesni ogoljavanja svoje ličnosti. Ovo zahtijeva dublju i širu opservaciju, a ja mozga za to neimam.
Interesantna je i činjenica da po karakteru majice koju neko nosi lako možemo razviti vrlo uvrnute predrasude. Tipa, ako se sa nečije majice šmekerski smiješi Bob Marley, nekako ne očekujete od te osobe da krene toljagom na organe reda. Isto tako, ukoliko neko ima golemo “A” u krugu na prsima, bude nam skoro pa logično da će taj biti prvi koji će da zavitla kakvu zipu na zgradu Vlade pri prvom neredu. Svaki ovaj zaključak može da bude jednako tačan koliko i pogrešan. U to sam se lično uvjerio prije desetak godina, kad sam u jednom „diskaću” buljio u lika koji je vitlao pištoljem uz pjesmu „Ostavi mi makar sina” od banaŠa lićaŠau, dok su sa njegovijeh prsa vrištala krvava slova Canibal Corpse. Nećemo sad o tome otkud ja na mjestu đe se sevdači uz Šabana, imam ja takvih momenata, n’o ostanimo pri fabuli.
Kada je u pitanju ova tema, majice sa motivima muzičkih pravaca, bendova i sjajnih muzikanata su mi uvijek bile najkul fora. Ljudi koji furaju ovakve majice jasno stavljaju do znanja da ne smatraju da Goran Bregović pravi sjajnu atmosferu. I uvijek mi je posebno drago kad vidim nekog dosta mladog klinca ili tipa koji je napravio četrdeset-i-koji krug oko sunca kako furaju majicu sa obilježjima nekog kul benda ili kul muzičara; ovogo prvog zbog toga što je odlučio da iskoči iz uskoumnih društvenih kalupa, a ovog drugog zbog toga što su njegove uši provozale kilometre krugova vinila i zbog toga jasno zna šta valja. Ovo ne važi u slučaju pojavljivanja „estradne umjetnice” Zorice Marković u Slipknot majici u jednoj emisiji na TV Pink. To nimalo nije bilo slatko.
Ovo potonje povlači obavezu pominjanja jedne posebne kategorije nosilaca ovakvih majica, a to su – foleri. Te osobice ne turaju na kosti majicu iz nekog posebnog ubjeđenja ili zbog isticanja njihovih preferencija ka nekoj umjetnosti, već iz tužne potrebe da budu fora ili u trendu. Siguran sam da ste svi primijetili brutalno mejnstrimovanje majica sa likom Ernesta Če Gevare. Lice ovog čuvenog revolucionara često možete vidjeti na prsima nekog glavonje kojem bolje stoji ogrlica-davilica nego šal ili na ručnim torbama piplica iz kojih ujedno viri čivava obučena u skuplju garderobu nego ja na maturskoj večeri. Šta će siroti Ernesto, nije on kriv što su mu kapitalisti i trendseteri ovako silovali lik. Lik, ali ne i djelo! I ukoliko nekog od prethodno opisanih tipova pitate nešto više o društveno-političkom legatu druga Gevare vjerujem da ćete dobiti vrlo šuplje i smiješne odgovore. Sličnu sudbinu doživljavaju majice sa znakom benda Ramones i sa omotom albuma The Dark Side of the Moon od Pink Floyd-a, koje redovno bivaju uvrštene u odjevne kombinacije ovog čudnog stila oblačenja koji se pojavio u proteklih nekoliko godina koji podrazumijeva da pored navedenih majica nosite izbucane farmerke od 200 eura i štikle od duplo toliko. Tuga da te uVati, eto. Folere nije lako provaliti, ukoliko se neko uopšte time bavi tim razotkrivanjem. Nego ipak, postoji par trikova koji vam otkrivaju da li neko nosi majicu iz iskonskih ubjeđenja ili je tek tugaljivi maneken u svijetu alternativne kulture. Recimo, ukoliko vidite da je nečija majica okićena omotom albuma Animals od nenadjebivih Floyd-a, onda znajte da ih je taj preslušao da valja. Dalje, ako neko majicom veliča bend Testament, taj vam je iskonski metalac i ne pijte Vinjak s njim. Ili ako je nečije grudi ističu Lava Trockog ili Subcomandante Markosa, taj je čovjek od revolucije i može sve ove u majicama sa likom Če Gevare da pojede za doručak.
Bilo kako bilo, nekako mi se čini da nije loša fora nositi majice karakterističnog izgleda. One jednim dijelom utiču na formiranje mišljenja o vama (ukoliko vam je to važno) i daju promotivni i ohrabrujući karakter određenoj ideji, pokretu ili stavu. Važno je da napomenuti da se ovim metodom mogu služiti i oni koji nijesu baš „pod vinklo” – nacionalisti, fašisti i ostali mrzitelji. Ali, kao što je već napisano, ove jadne duše nam time samo stavljaju do znanja koliki je plićak njihovo poimanje života. Posebno je dobro nositi majice sa motivom nekog benda. Još posebnije ukoliko taj bend treba podršku. Jer, ovo je dragocjena reklama naročito za bednove koji su u usponu, a i nije na odmet pojedine goleme i priznate bendove ‘štovati na tekstilu.
Jeste, odijelo ne čini čo’eka. I jeste, ako neko nosi znak peace na majici ne znači da nije agresivna idiotina, ali uvijek će mi milo bit’ da vidim nekog u majici sa Master of Puppets krstovima ili jezičinu The Rolling Stones-a preko nečijih grudi, a naročito grupicu petnaestogodišnjaka o čija vižljava ramena visi lik cerekavog Eddie-ja.
Živi bili, majicom se zorili!
Zombivoje