Za 17. jun zakazan je izlazak nove knjige Ivana Ivačkovića. Radi se o vodiču kroz muziku jednog od najvećih umjetnika stiha – Đorđu Balaševiću.
Panonski admiral knjiga je o karijeri jednoga velikog pjesnika i padu jedne velike zemlje. To je profesionalna biografija Đorđa Balaševića te zbirka osobnih i kolektivnih sjećanja. Balašević je bio briljantan kroničar i tumač našeg vremena. Tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća izrastao je u simbol otpora balkanskoj provincijalizaciji i ratu. Suprotstavljao se sili gluposti i gluposti sile. Ipak, ponajprije ćemo ga pamtiti kao pjesnika intime i ljudskih osjećaja, kao pjesnika ljubavi. Već nekoliko generacija nosi njegove pjesme ispod kože. Potpisao je opsežnu diskografiju bez slaba albuma, što je rijetkost i u međunarodnim razmjerima. Panonski admiral naklon je njegovoj umjetnosti i njegovu civilizacijskom angažmanu, koji je u toj umjetnosti imao istaknuto mjesto.
„Đorđe Balašević bio je nadahnut čovjek s ciljem, čovjek velikih snova. Ljepše i točnije od bilo koga drugog opjevao je naše zanesenjaštvo, naše utopije. U najcrnjim vremenima njegove riječi bile su lampioni čežnje za drukčijim, nježnim, neiskvarenim svijetom. Ostavio nam je pjesme uz koje će nas, ako Bog ne bude škrtario i na našim godinama, još dugo prolaziti žmarci. Jednu veliku, dragu kupusaru uspomena. Od njega nam ostaju pjesme zbog kojih nam je ponekad mokro ispod očiju, ali zahvaljujući kojima duša uvijek oživljuje u nadanju. Ostaju nam pjesme uz koje lakše krpamo ostarjela srca. I ostaje nam to što se volimo.“ – iz knjige
„Đorđe Balašević do Bezdana nije pokazivao osobitu želju da bude „angažiran“, da pjeva o promašajima i anomalijama društva. Iznimke poput „Baneta“ ili „Treće smene“ mogli smo izbrojiti na prste jedne ruke. Načelno, njegov „politički stav“, njegovo opredjeljenje, bila je apolitičnost. S Bezdanom se i to promijenilo. Savjest je nalagala da se nešto kaže o potresima u društvu i zlom udesu jednog naroda. Ljudi s Kosova dolazili su u Beograd požaliti se na svoje patnje. Bili su to mučni prizori. Balašević ih nije ni mogao ni želio prešutjeti. Tim prije što se zatekao u Sava centru upravo jednog dana u kojem su kosovski Srbi i Crnogorci – bilo ih je toliko da su napunili veliku dvoranu – došli razgovarati s državnim čelnicima. Smješten u kabinu za programske urednike Sava centra, puna četiri sata slušao je njihove priče. Nešto poslije reći će kako je pomišljao na to da će ga djeca jednog dana pitati o čemu je pjevao 1986. godine. Želio im je odgovoriti čiste savjesti, bez srama. Odlučio je napisati pjesmu o stradanju i boli, u isti mah pjesmu bez mržnje, bez poziva na osvetu. To će biti „Ne lomite mi bagrenje“. U njoj će Balašević pokazati iznimnu sposobnost da drži prst na pulsu društva. Pjesma će steći ogromnu popularnost zahvaljujući toj njegovoj sposobnosti jednako koliko i njegovu umjetničkom daru.“