Dok je moja generacija stasavala uz „7th Son of a 7th Son“ i „No Prayer for the Dying“ mislili smo kao i za Jugoslaviju da će Mejdeni biti vječni, a onda je došao „Fear of the Dark“ i poklopilo se nekako oproštaj od bezbrižnih dana.
Oni koji su nas uveli u svijet hard roka i metala, rastali su se da bi nastavili da prave dobre albume svak za svoj groš. U toj priči, uvijek mi je zanimljivija bila solo priča Bruce Dickinsona sa veoma solidnim albumima „Balls to Picaso“, „Accident of Birth“ ili „Chemical Wedding“. Smatram da oni imaju neku narativnu poveznicu i dovoljno muzičkih i melodijskih eksperimenata koji su Mejdenima sa Blaze Bayleyem jednostavno nedostajali.
Iako „Virtual XI“ smatram ubjedljivo najgorim albumom među 17 dobrih, odličnih i kao monolit stamenih albuma engleske petorke ili šestorke, ni on nije bez aduta.
A onda novi milenijum. Povratak svega što su Mejdeni ikada predstavljali svojim fanovima. Skromni, moćni… Kreativni. „Brave New World“ je otvorio novo poglavlje. Prilično bombastično. Naredna četiri albuma, zaključno sa „Book of Souls“ su samo slijedili njegovu utabanu stazu i tek na momente uspijevali da uhvate magiju koju je donio reunion. „Senjutsu“, čini se nakon prvih desetak slušanja, nije tu zbog toga.
Ok, nije to ni prekretnica, niti je neki sedamnaesti album može napraviti. Posebno ne kada njegovi autori gaze sedmu deceniju života i šestu karijere. Ali, (a znate šta se kaže za sve ono što ide prije ALI) Iron Maiden je iznjedrio svjež i izuzetno slušljiv album koji će se bolje uklopiti u tonu starih hitova nego njegovih nekoliko prethodnika. Ne zbog toga što je donio neke hitove, već što je znatno promišljenija i kompaktnija cjelina koja uspijeva da iscijedi novu krv iz kreativnog procesa starog nekoliko decenija. Upravo tu možda i leži naslov albuma koji referira na upotebu energije prirode koja otvara nova polja i nadopunjuje snagu i tehnike njenog praktičara. Makar tako kaže manga Naruto i njen tvorac Masashi Kishimoto.
Nema ovdje potencijalno velikih kandidata za fearofthedarkovanje i singalong bez koga njihovi koncerti ne mogu proći. Nema ni refrena na prvu loptu. A šteta što nema. Nema ni brzih killer numera poput „Be Quick or be Dead“ ili „Bring Your Daughter“. Iskreno, ovo zadnje sam očekivao, jer ih već neko vrijeme nedostaje. Pa čega onda ima?
Osim svega ostalog što čini standardni paket studijskog Mejden materijala, ima i neke čudne, gotovo tinejdžerske volje. Ima i dalekog eha laganih numera sa središnjice karijere, kakva je „Darkest Hour“, a koja u sjećanje doziva Dickinsonove solo korake sa recimo „Tears of the Dragon“. Ima ovdje iskonske moći, kakva je ona u naslovnoj „Senjutsu“ koja se možda može porediti sa nekim albumima sa vrha karijere kakav je „Powerslave“. Za sada, ovo je ličn favorit sa ovog osamdeset dva minuta dugog komada. Uz „Book of Souls“ ovaj materijal stoji na početku liste najdužih studijskih ostvarenja benda.
Upravo u ovoj minutaži se krije najveća mana albuma. Nepotrebno insturmentalno razigravanje nekoliko jako naivnih, a zbog razvlačenja, dosadnih melodijskih tema. Ta fraziranja i na moment kalemljenja unekoliko banalnih mostova u pjesmi dolaze mahom u posljednjoj trilogiji albuma. Potpisuje ih, pretpostavljate Steve Harris. Ni to nijesu loše pjesme, ali im je jednostavno nedostajala autoritativna redaktorska ruka, da odsiječe nepotrebno i ostavi umjesto 10+ minuta šest ili osam. ALI, ko će reći šefu da smanji doživljaj?
Druga, ujedno i najveća mana albuma je unis koji tvore vokali refrena i makar u trećini pjesama albuma jedna od gitara. Jednom je dovoljno, dva puta – iritantno, svaki sledeći put jednostavno mora na um pasti nekreativnost u građenju aranžmana u kome će sva tri ovako dobra gitarista biti adekvatno zaposlena.
Kada smo već kod veznog reda Murray – Smith – Gers od kojih se druga dvojica pojavljuju kao autori u zavidnom broju pjesama, još uvijek je zanimljivo čuti razgovore njihovih instrumenata kroz solo dionice, kojima je album nafilovan. Uvijek ćete tačno znati koji od njih je počeo priču, a koji je nastavlja. Čini se da im možete zamisliti i tikove i grimase i onu Gersovu gitaru koja leti iza leđa i vraća se tik pred pad novog rifa.
Između ostalog, album se čekao i zbog, od strane Dickinsona najavljenih WTF momenata. Iskreno, sve iskorišćeno se već duže vrijeme nalazi na prilično šarenoj paleti oružja ovog benda. Bend je vjerovatno najdalje otišao u građenju tenzija i atmosfere u pjesmama, ali opet, ni to, pa čak ni neki panki rifovi nijesu toliko najavljena iznenađenja.
I pored ovih sitnih zamjerki, „Senjutsu“ je album koji nema lošu pjesmu. U vremenima kada albumi izlaze kao sa fabričke trake, pravo je čudo kada shvatite da dva najavna singla, uopšte nijesu najbolje pjesme na albumu. To priziva u sjećanje neka stara vremena kada su se pjesme rabile dok se ne izliže ili mozak ukućana ili medij na kome su ugravirane.
U sumrak jedne države, pričali smo uz „Afrait to Shoot Strangrs“, tako adekvatnu toj sredini i to mvremenu. Jedna era se već završavala, a pojačano objavljivanje živih albuma Mejdena je nagovještavalo kraj druge ere koji je nastupio koju godinu kasnije kada su Harris i ekipa predstavili novog frontmena. „Senjutsu“ me podsjetio na jedno okupljanje Maiden fanova na kome je neko konstatovao da bi najbolje bilo da Murray, McBrain, Harris, Dickinson i Gers (tadašnja postava nije uključivala povratnika Smitha) kažu evo ovo su naša djeca i oni su od danas Iron Maiden. Ima nešto zanimljivo u toj ideji da svaka generacija ima svoje Mejdene.
ALI, još je bolje što i današnje generacije imaju iste stare Mejdene. A kako se čini, ovi ne planiraju da se gase uskoro. U međuvremenu svijet će ionako postati pejzaž iz njihove „Writings on the Wall“. Samo da tamo bude malo struje, pa da se odvrnu zvučnici.
Kao i uvijek – UP THE IRONS!
Tracklist
| No. | Title | Writer(s) | Length |
|---|---|---|---|
| 1. | “Senjutsu” | Adrian SmithSteve Harris | 8:20 |
| 2. | “Stratego” | Janick GersHarris | 4:59 |
| 3. | “The Writing on the Wall” | SmithBruce Dickinson | 6:13 |
| 4. | “Lost in a Lost World” | Harris | 9:31 |
| 5. | “Days of Future Past” | SmithDickinson | 4:03 |
| 6. | “The Time Machine” | GersHarris | 7:09 |
| Total length: | 42:30 |
| No. | Title | Writer(s) | Length |
|---|---|---|---|
| 1. | “Darkest Hour” | SmithDickinson | 7:20 |
| 2. | “Death of the Celts” | Harris | 10:20 |
| 3. | “The Parchment” | Harris | 12:38 |
| 4. | “Hell on Earth” | Harris | 11:19 |
| Total length: | 39:28 |
DL