Irena Jukić Pranjić diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Odsjeku Povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Članica je ULUPUH-ove sekcije za strip, ilustraciju i animaciju, a od 1997. se kontinuirano bavi stripom. Među pozamašnim opusom, ubilježila je i Antologiju Ženski strip na Balkanu, a urednica je rediteljka i novinarka dokumentarnog televizijskog serijala Strip u Hrvatskoj čiji će se dio premijerno prikazati crnogorskoj publici na manifestaciji Rokumentarni dani koja se održava u Nikšiću od 26-28. maja
Postoji li stripovska Jugosfera?
Obzirom da je na prostoru bivše Jugoslavije sedamdesetak godina postojao zajednički medijski prostor, i da je strip bio dio tog medijskog prostora, naravno da su brojne generacije čitatelja odgajane na istim stripovskim naslovima. No, kakvo je danas stanje po tom pitanju treba pitati izdavače i vidjeti kako se njihova izdanja prodaju u regiji. Ja nemam precizne podatke o tome.
Kolika je svijest o značaju stripa na ovim prostorima?
Sudionici strip-scene često kukaju kako su marginalizirani i kako se strip danas slabo čita, no kada pogledate stanje u baletu, operi, filmu, književnosti ili slikarstvu, vidite da je posvuda tako. Istovremeno postoji odana i vjerna publika koja je posvećena stripu, baletu, operi ili književnosti cijelog života. Dakle, svijest nije masovna ni kolektivna, no to ne znači da je beznačajna.
Čini se da se poslednjih godina strip pomalo vraća, no možda je to opet vezano i isključivo za komercijalni strip. Gdje je u cijeloj priči onaj autorski?
Komercijalni uspjeh domaći su autori sa stripom postigli na velikim tržištima Marvela i DC-a, no ne sjećam se kada sam zadnji put vidjela da u domaćem tisku godinama opstaje superisplativi mainstream serijal. Čak štoviše – najomiljeniji hrvatski autor, Dubravko Mataković, po svom stilu spada u underground. Autorski stripovi Igora Hofbauera, Miroslava Sekulića Struje, Helene Klakočar ili Frane Petruše postigli su zapažen uspjeh u Francuskoj, Sonja Gašperov koja također cta “svoje stvari” najuspješnija je autorica na hrvatskom tržištu na kojem su nastali i autorski projekti Alema Ćurina, Marka Dješke ili Vinka Barića, tako da se može reći da autorski strip uzima podosta prostora. Jedan od ljepših primjera za to je i portal “MojStrip” na kojem se svaki mjesec premijerno objavljuju autorski stripovi i koji su privukli dosta pozornosti javnosti.
Šta mislite o festivalima u Regionu?
Volim strip, rado se nađem na kavi s mnogim autorima, pratim njihov rad s puno zanimanja, ali nisam tip osobe koja se dobro snalazi na festivalima, tako da nemam previše iskustava ni mišljenja o toj temi. Možda je to zato jer je njihov naglasak na stranim strip-serijalima, a osobno me više zanimaju stripovi iz prethodnog pitanja.
Koliko je bilo teško pripremiti serijal “Strip u Hrvatskoj”?
Trudili smo se napraviti emisiju koja će svojim formatom privući nove čitatelje stripa, a opet točnošću svih informacija zadovoljiti poznavatelje stripa, istovremeno podići svijest o veličini stripovske baštine koja je zaista ogromna, popularizirati kulturološki i umjetnički značaj domačeg stripa, dokumentirati postojeće stanje na strip-sceni u Hrvatskoj, i još k tome učiniti emisije gledljivima idućih 10 godina, jer se nadamo da će se emisija puno reprizirati, obzirom da je njen format idealan za popunjavanje raznih “rupa u programu”. 600 minuta, 50 emisija, 143 sugovornika, 19 gradova, 61 atelier, 67 dana snimanja, 100 dana montaže, 3000 prikazanih tabli – kad pogledamo samo faktografiju, vidi se da je bilo izuzetno zahtjevno. Najteže je bilo ugurati ogromne karijere, poput Maurovićeve, ili Macanove, u svega 10 minuta, koliko emisija traje, i potruditi se da gotovo svi hrvatski autori za koje znamo budu zastupljeni u serijalu. Posao je bio i logistički vrlo zahtjevan, pogotovo što je tim koji je radio bio vrlo malen, ali opet i vrlo stručan i vrlo motiviran. Meni osobno bilo je zapravo velik užitak raditi na ovom serijalu, u koji sam bila uključena od glave do pete, jer sam u serijalu i djelomično organizirala snimanja, i pisala pitanja za intervjue i tekstove offova, skenirala i vodila intervjue, uređivala i režirala i bila prisutna cijelo vrijeme montaže. Prije nego sam počela raditi na serijalu, mislila sam da znam puno o stripu, ali naučila i otkrila mnogo više nego što sam mogla i slutiti, i sretna sam što mogu posredovati saznanja o dragocjenoj povijesti stvaranja stripovskih svjetova, zabavnijih, duhovitijih, čarobnijih i maštovitijih od stvarnosti u kojoj su nastajali. Često sam bila iskreno dirnuta ljepotom strip-ostvarenja ili okolnosti pod kojima su neki stripovi nastajali, ili nekim izjavama koje smo snimili. Sretna sam i što sam imala priliku raditi u timu s vrhunskim profesionalcima kao što su Darko Macan, Matija Pisačić, Milena Zajović, Tomislav Klarić ili Dragica Posavec.
Prije serijala uradili ste još jedan obiman posao – Antologiju “Ženski strip na Balkanu”. Koliko je trajao rad i koje su bile najveće prepreke?
Antologiju je bilo puno lakše raditi utoliko što sam je cijelu mogla urediti sjedeći za kompjutorom, jer sam sve podatke dobila putem interneta, komunicirajući s autoricama mailom. Najveći izazov bio je taj što o toj temi nije bilo stručne literature na koju bih se mogla osloniti, sve sam morala istražiti i saznati sama. Većinu autorica upoznala sam samo preko e-prepiske, a to je bilo dovoljno da bih od njih, osim stripova, dobila i informacije o njihovom stvaralaštvu. Za te potrebe kreirala sam upitnik sa tridesetak pitanja zahvaljujući kojem sam saznala od koje godine i u kojim sve izdanjima objavljuju stripove, koliko su i kako plaćene za svoj rad, jesu li završavale umjetničke škole, tko je najviše utjecao na njihov rad i slično. Tijekom uređivanja ovog izdanja, razmijenila sam oko 2 000 mailova.
U konačnici otkrila sam da na području Balkana postoji oko devedeset autorica koje su se bar neko vrijeme svog života bavile crtanjem stripova. Od svih njih odabrani su stripovi samo onih autorica koje se dugo i uspješno bave ovim medijem, koje su u potpunosti razvile svoj stil, čiji radovi dokazuju da se žene ne bave stripom amaterski i koji pokazuju da značaj koji im ova publikacija daje nije preuveličan. To su stripovi 24 autorice: Magde Dulčić Todorowski, Helene Klakočar Vukšić, Dunje Janković, Maje Veselinović, Nine Bunjevac, Irene Jukić Pranjić, Kaje Avberšek, Mine Žabnikar, Ivane Armanini, Ivanke Apostolove, Ljubice Heidler, Zrinke Ostović, Ines Dedović, Branke Hollingsworth – Nare, Ivane Guljašević Kuman, Sonje Gašperov, Nede Dokić, Eveline Daneve Rajninger, Tanje Komadina, Ivane Filipović, Helene Janečić, Biljane Malešević, Sare Divjak i Bojane Dimitrovski. Knjiga već pri prvom listanju pokazuje da autorice vrlo raznoliko pristupaju mediju stripa i da imaju vrlo snažno razvijene individualne stilove. Autorice zastupaju gotovo sve stripovske žanrove – od novinskog geg-stripa, stripa za djecu i mlade, art-stripa, stripova u Marvelovskoj maniri, stripova bliskih američkom i europskom undergroundu, belgijskoj školi, introspektivnih stripova, grafičkih novela i strip-dnevnika.
Uspjeh antologije je bio izvrsna nagrada za urednički rad, jer u tijeku izrade nisam mogla ni pretpostaviti da će pubika i kritika tako dobro reagirati na tu knjigu koja je rasprodana u svega 6 mjeseci, i koju su u tisku proglasili za “kulturni događaj godine” i “izdanje desetljeća”. Od 2010., kada je knjiga izdana pa do danas interes izdavača za autorice je porastao – objavljeno je petnaestak novih strip-albuma autorica s Balkana, pojavio se i niz novih imena, poklopilo se da su se autorice osnažile i na međunarodnoj sceni i glasno nastupile na prošlogodišnjem Angoulemu, tako da mi je drago da je antologija izašla u pravo vrijeme i na pravom mjestu.
Koji su najbolji kanali za promociju stripa?
Sve ovisi o detaljima – tko,kako i zašto to radi. Ponekad je facebook uspješniji promoter od priloga u središnjem televizijskom dnevniku.
Vidjeli smo i kroz djelovanje Novog kvadrata da je udruživanje jedan od, ako ne boljih, ono lakših načina promocije. I sami ste djelovali kroz strip skupine. Koji je lakši put?
I tu sve ovisi o detaljima. Novi kvadrat ne bi bio tako uspješan da u njemu nije djelovao Mirko Ilić čiji svaki intervju uvijek privuće veliku pozornost. Strip-grupe ZZOT, NHP, Divlje Oko i Emisija Emocija nisu imale svog Mirka Ilića i zauvijek su ostale marginalna pojava. Neke od tih grupa nisu ni željele veću medijsku pozornost, njihovi autori su se okupili zato jer su se naprosto osjećali bolje jedni uz druge.
Kako gledate na odnos stripa i ilustracije o kojem je bilo riječi i u Vašem serijalu? Opišite nam vezu stripa i animiranog filma iz Vaše perspektive i iskustva.
Mnogi autori djeluju na oba polja, uz to i na polju animacije ili karikature, jer u svim tim medijima dobro funkcionira njhihova stilizacija, ili crta humora, ili jaka animacijska gestikulacija i facijalna ekspresivnost, postoje brojne spone. Taj odnos je uglavnom dobar, iskustvo iz jednog medija obogaćuje iskustva u drugom.
Aktivni ste i kao predavačica. Kakva su iskustva sa novijim generacijama? S obzirom na pristupačnost tehnologije, za očekivati je možda da lakše usvajaju pouke o vizuelnoj kulturi. Da li je tako, ili možda baš to predstavlja svojevrstan problem?
Oduvijek sam bila mišljenja da se kroz povijest ne mijenja ništa osim tehnologije, i da ono najbitnije ostaje isto, pa svaka generacija podjednako daje najbolje i najgore ljude. Jednako je i sa stripom, novi talenti uporno dolaze, i kao predavačici katedre Stripa na Akademiji likovnih umjetnosti mi je drago biti na izvoru takvih priča. Jedva čekam vidjeti što će se dalje dešavati s mojim nadarenim studentima, kakve će zanimljive stripove nacrtati i kakve će nove stvari donijeti kroz svoje stvaralaštvo. I sasvim mi je svejedno hoće li koristiti tradicionalne ili nove tehnologije, za dobar strip to je sasvim svejedno.
Strip i internet?
Naravno.
Za kraj nam otkrijte na čemu zanimljivom trenutno radite?
Trenutno radim kao kolorist na crtiću “Gloria Scott” i pokušavam uloviti redovit ritam crtanja svojih autorskih stripova za koje se nakupilo već oko 80 stranica scenarija i skica, pa se nadam da ću ih odraditi prije nego me ponovno zakači rad na nekom novom projektu. Promoviram svoj, treći po redu, animirani film “Gamer Girl” koji putuje po svjetskim festivalima animacije. Nedavno sam dovršila jedan kratak autorski strip koji je udruga “Hrvatski autorski strip” naručila u suradnji s vukovarskom gradskom knjižnicom. Četvrtkom predajem u jednoj maloj osnovnoj školi u okolici Bjelovara, petkom predajem Strip na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Razgovarali: Luka Rakojević i Dragan Lučić