NAMA JE BITAN ŽIVOT, OKOLINA I GRAD U KOJEM ŽIVIMO!

Otkud naziv grupe i šta on znači?
DINO: Naziv grupe je nastao još prije njenog zvaničnog osnivanja, na predlog jednog mog prijatelja, a označava autosugestiju, rad na sebi, najkraće rečeno, iz onog kusturičinog filma – ”Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem”. To je psihološki termin, ali mi se ne zadržavamo na njemu, već ga razumijevamo dublje, kroz emotivna stanja, kao osvješćivanje, približavanje Bogu, napredovanje na svim poljima…

Zašto si ti, kao gitarista, vokal i lider benda,baš odabrao rokenrol kao primarni način izražavnja?
DINO:Pa valjda mi to najviše odgovara, taj rokenrol. Njegova jednostavnost, taj minimalizam, gdje možeš u jednom trenutku da sa gitarom i jednom jednostavnom pjesmom budeš ispunjen. I ispražnjen, to je jedna naizmjenična energija. Nekad ti je bedak – napišeš tekst, kad hoćeš da se ojačaš – napišeš tekst, otpjevaš, dižeš se duhom, emocijama…A nije rokenrol samo muzika! To je način života, opuštenoat, to mi tako odgovara, ta nekonvencionalnost… nije samo stvar u muzici, ja slušam sve vrste kvalitetne muzike, od ozbiljne do Tome Zdravkovića, on je iskren…

Da li bi mogao da napraviš razliku između rokenrola i ostalih pravaca popularne muzike i da li se rokenrol možeuopšte podvesti pod taj termin?
DINO: Razlika je, po meni osnovna, što rokenrol u sebi ima tu opuštenost, u prvom planu u samom stvaranju muzike. Nemaš ti u pravom rokenrolu nekog mozganja, filozofiranja…pravi rokenrol ispada iz prve ruke i ispada kao nekakva improvizacija. Otprilike, rokenrol može da svira svako ko je dobar čovjek, a puno sredstava ne treba… meni treba gitara i raspoloženje. Evo, sad ovdje od ovih čaša i pepeljara, ja i ti možemo da pravimo muziku, to je ono što je srž rokenrola!

Koliko je ideja i cijela priča koja stoji iza rokenrola drugačija?
DINO: Pa rokenrol je buntovan. Gdje on počinje: sa Prislijem, koji se pobunio protiv nekih banalnosti! Ljudi koji su u rokenrolu obično znaju da se bune. Stvari im ne prolaze tek tako, kao, bitna nam je samo muzika i ćao… ne, bitan nam je život, bitna nam je okolina, grad u kojem živim. Rokenrol je kritika i sebe i drugih i to je njegova osnovna različitost.

Misliš li da danas rokenrol u svijetu ostvaruje tu misiju bunta sa svojih početaka?
DINO: Pazi, rokenrol u svijetu danas jeste iskomercijalizovan, ali opet, prepoznaje se par dijamanata. Novi su Coldplay, Audislave, a još uvijek uspješno djeluju i popolarni su Sistem of a down, Sepultura, Suolfly…prepoznaje se to u slušanju. Ne može mene sad neki našminkani, sladunjavi bend da dirne, nema tu duše. Kad počinju u studijima koji vrijede milione i milione, ispeglaju produkciju i pjesme do maksimuma, plaćaju milione i milione da bi snimili spot, nije isto kako kad neki bend izađe na binu i počne da praši! Ne da se to objasniti matematičkom formulom, iskrenost se jednostavno osjeti…imaš srce ili nemaš! To, doduše, jeste u manjoj mjeri nago ranije, jer ja mislim da je ranije bilo mnogo više dobrih ljudi. Danas je većina, koja je zatrovana , veća od tadašnje većine, ali može… postoje ljudi koji stoje iza rokenrola…eto tebi je sigurno drago što postoje bendovi kao Autogeni Trening, a ima još ljudi koji se tako osjećaju…mada oni jesu definitivno manjina!

Šta je, po tebi, razlog za to?
DINO: Duhovno osiromašenje! U Titovo vrijeme je rokenrol bio mnogo uspješniji jer su ljudi bili pozitivniji. Dobro, ima i to vrijeme svojih boljki, ali mnogo manje nego ovo današnje, gdje su došli do izražaja fašizam i nacionalizam kod svih naroda u bivšoj Jugoslaviji. Došlo je do slabljenja finansijske situacije i to povlači jedno duhovno osiromašenje, ljudi više ne razmišljaju. Oni koji su nešto vrijedjeli ili su pomrli, što kaže Rambo, ili su otišli negdje na stranu. Ovdje su ostali oni koji su mogli najviše da istrpe i oni koji su se se na fukarski način obogatili, došli do uticaja i počeli narodu da plasiraju bezvezne stvari. Narod je postao još bezvezniji i počeo da prima te stvari. Pa u tom vremenu je nastao turbo – folk, muzika koja je poznata po velikim sisama njenih izvođačica. Ljudi su išli na koncerte, ne da slušaju muziku, nego da gledaju sise!

Kažeš da je stanje rokenrola u Crnoj Gori danas očajno. Pored svijesti, koja je vjerovatno presuđujuća, šta još uslovljava takvo stanje?
DINO: Ljudi koji su u foteljama, a koji su zaduženi za kulturu, ne intersuju se za to. Suviše su inertne i neorganizovane te glavešine iz Ministarstva kulture da bi tražili neku alternativu i prepoznali kvalitet i talenat! Niko neće pozvati Autogeni Trening da svira tamo i ovamo, da ga promoviše kao crnogorski bend, zbog toga što smo mi samosvojni i potpuno neutralni prema nekim šovinističkim glupostima! Nama nije bitno je li Crna Gora zavisna ili nezavisna, narod koji živi tu, živjeće i dalje tu, vlast koja je tu biće i dalje tu, ponovo smo isto sranje! Mafija je isto uzročnik naših nesreća, meni je bitno da ona ode. Mafija je i policija i politika, sve je ovdje mafija jebote! Ali! Krećem se puno po Podgorici i, mogu ti reći, vidim sve više mladih ljudi koji slušaju rokenrol i koji se kreću na mjestima gdje sam ja, a da ih ne poznajem. To mi uliva nadu i optimizam…

Zašto nadležni, evo pomenuo si Ministarstvo kulture, nijesu u stanju da prepoznaju to o čemu si govorio?
DINO: Pa, možda im ne odgovara. Vjerovatno imaju nekakav trip, ako nijesmo sa njima, protiv njih smo, a mi nijesmo ni protiv koga! Ja jesam protiv mafije, protiv negativnosti, protiv fukarluka i korupcije, protiv takvog sistema, a ne protiv ličnosti, ali njima vjerovatno ne odgovara da se o tome priča. A takvih bendova, koji dobro ”prigaju” po tome,ovdje ima mnogo, počev od DST-a, preko Gorenja, do Nightmairsa Q-tere i nas; i još niko nije vidio neke pomoći od tih koje pominješ.

O čemu govore vaši tekstovi?
DINO: Imamo socijalnih tekstova, imamo duboko emotivnih tekstova, imamo religioznih tekstova – ali u pozitivnom smislu, znači da se treba okrenuti Bogu, ne promovišemo neku religiju posebno, negdje su meni sve religije iste ako jesu dobre, ako predstavljaju dobro. Imamo filozofskih tekstova, imamo tekstova koji jesu autogeni treninng, koji kažu: ajde ljudi, dižite se, osjećajte se bolje, mislite bolje, radite dobro… ali, uglavnom, preovlađuju kritički tekstovi.

Mogu li riječi tih tekstova da dopru do velikog broja ”ušiju”?
DINO: Ne. Apsolutno ne! Kažem ti, to je za odabrane. Ja bih volio da bude više ljudi kao ti, jer bi tada većem broju ljudi prijala naša muzika, ovako ne prija. Šta nekoga boli dupe što ja pjevam ”Guši se ljubav”, ”Ovaj grad smrdi”… kad je njemu banja, kad on ide da gleda sise Jelene Karleuše. Taj se napunio svega i svačega, izdrogirao se i pošao u još veći hedonizam. Predrasuda je povezivati to sa rokenrolom, mi se protiv toga borimo, takav način života je sinonim za turbo-folk estradu. A što je najgore, ljudi to danas smatraju slobodom. Slobodu ljudi danas doživljavaju kao samovolju, sloboda je danas ljudima ako mogu da rade šta god požele, a sloboda je upravo u onome da ne treba samo meni da bude dobro, nago i tebi i Janku i Marku…znači, živim za sebe, ali živim i za druge u isto vrijeme. Treba cijeniti skromnost, ne biti guzica…Pravi rok autori se i danas bore za vrlinu, treba samo pogledati njihove tekstove.

Šta Autogeni Trening onda očekuje u budućnosti i šta planira?
DINO: Pazi ovako, mi sad ne očekujemo da ćemo se nešto opariti od rokenrola, čak šta više, sve što smo do sad uradili za Autogeni Trening, nas trojica i članovi koji su prije toga bili u grupi, uglavnom smo bili u nekom minusu. Niko nam nikad nije pomogao da snimimo album. Osim par nevladinih organizacija koje su nam pomogle da organizujemo koncerte, sve moramo sami. I prvi album i drugi album koji sad pripremamo, sve keširamo od para koje dobijamo za svirku. Fino, u kasicu prasicu, čekamo da se ona malo udeblja, onda u studio, Kragujevac ili Beograd, pošto je ovdje ekstra skupo. I sve je, radili pjesmu ili spot, na fazonu: Ajde kume završi mi, ti znaš onog… sve neke veze i vezice, nema ravnopravnog kriterijuma!

Šta da se radi?
DINO: Ništa, mi nastavljamo sa radom, uvježbavamo stare pjesme, pravimo nove. Privodimo i drugi album kraju, kojeg je već urađeno dvije trećine u studiju ”Draft” u Beogradu, pa idemo da tražimo dobrog izdavača, makar ih imali i više. Što se tiče svirki, ovdje ih ne očekujemo puno, više na strani. Ovih dana idemo na Rok festival balkanskih zemalja u Tirani, u septembru imamo turneju od mjesec dana po Njemačkoj, za Zagreb takođe….šaljemo po tim festivalima, pa šta bude. Ja bih voli da mi sviramo i ovdje, ali kad nema kluba, kad te niko ne zove, mi tu ne možemo ništa.

Danas postoji tendencija da se sve što se stvara u muzici podvede pod neke pravce žanrove i podžanrove. Da li se tim putem može definisati i muzika Autogenog Treninga?
DINO: Ne može. Znaš li ti šta ja govorim ljudima kad mi postave takvo pitanje: naša muzika je mix alternativnih pravaca! To je najtačnija definicija muzike Autogenog treninga. Jer svi mi u bendu smo odrasli na različitim muzikama, pa je to moralo uticati i na naše sviranje. Kada se spoje razni metal rifovi, solaže i bluz improvizacije, sa drum & base, dub i hard core ritmovima, onda tu ne možemo govoriti o nekom jasnom stilu. Recimo da naša muzika oscilira između metala, hard core-a, punka, duba…

razgovarala: Itana