Nije još ni ugledao dan, a novi album Vizanta je već podigao prašinu. Naravno da je to ponovo nacionalna komponenta, ali ne bih o subjektivnim viđenjima pojedinaca niti bih zalazio u temu o kojoj ne znam dovoljno, već Vam iznosim činjenično stanje, a činjenica prva i najjasnija, kao sjaj ovog proljetnog sunca je da ispred sebe imam jedan kao tuč težak i kao prst u oko bolan metal album made in Montenegro, od ideje, izvedbe, aranžmana, pa sve do snimanja u studiju Bojana Bojanića (Autogeni Trening, Punkreas, te i bunjarske dužnosti i na ovom albumu Vizanta). Meni je to dovoljno.
U vremenima kada crnogorska industrija krlklja u samrtnm ropcu, iz te iste Crne Gore dolazi jedan neočekivani i iznenađujući proizvod za industrijski izvoz, jedan bend i jedan album koji u rukama ponosno steže metal barjak. Pjesme su, kao i na prethodnim albumima, klasičan metal prošaran sa napjevima, sa time da je ovoga puta metal rifovanje više u prvom planu, mnogo više, i vjerujte, prži na sve strane. Ako ste u potrazi za kvalitetnim i direktnim a nepretencioznim sviranjem, onda uzmite „Blagovjesnik” jer se Saša Zejak (autor svih tekstova i cjelokupne muzike) pokazao kao jedan vrlo vješt i idejan autor i kao muzičar koji zna da napravi, ne jednu, već devet odličnih pjesama punih dinamike, energije i ritma. Već od prvog albuma su Vizant pokazali da nisu puki imitatori, i da im je originalnost na prvom mjestu. Mogu biti ponosni, jer iako je sve u granicama klasičnog metala, sa cjelokupnom ikonografijom i ukrasima, niko ne radi nešto poput njih. Imati svoj originalni i upečatljivi stil u današnjim danima masovnog štancovanja i kada je plagijat opšte prihvaćen i dobrodošao, je itekako važno, i sama ta činjenica ih automatski, ne samo izdvaja, već svrstava u rang same za sebe. Vizant nema da nadmašuju nikoga, sem sami sebe.
Od cunami/Fukušima/masovno istrebljenje rifovanja u pjesmama „Sahrana”, „Smrt” ili zastrašujuće „Vuk” (na kojoj imam osjećaj da će iz zvučnika da iskoči sam Saša Zejak sa krvavim očima i zubima bijesnog vuka), pa sve do sjetnih „Pamtim Sve” i „Prizrenski Car” čije melodije će da obodre i ono srce koje više nade nema (emocionalno kolebanje koje se osjeti u glasu na kraju pjesme namjerno je ostavljeno), „Blagovjesnik” je iznenađenje. Mnogi veliki i svjetski poznati bendovi bi dali ruku i oko za ovakve ideje, za ove pjesme. Umjetniku je bolje biti ćorav i sakat nego bezidejan, ili, još gore, sa prosječnim idejama. Ovo nije pretjerivanje. Nije subjektivno mišljenje tamo nekog Nikole Franquelli, ili želja da se pošto poto pomogne nekome iz okoline. „Blagovjesnik” je jedan unikat, jedan od onih albuma koji se pojave, ljude ostave u nevjerici i sa otvorenim ustima, osvoji, pokori i uđe u istoriju. Možda ga neće svi prepoznati odmah, ali vrijeme igra isključivo na ruku ovog albuma.
Moram pohvaliti i odlične audio efekte kao grmljavina, topot konja, zvona itd. jer, lako je sve to snimiti i ubaciti, ali treba imati uho i sluha da se ovako dobro uklope i podigne i onako već visoka atmosfera na još jedan viši nivo. A Sašin vokal, uparen sa impozantnom fizičkom veličinom čovjeka, komanduje slušanje.
Pred kraj moram navesti jednu napomenu. Naime, meni je dostavljen suvi prvi snimak, bez imalo audio dotjerivanja. Finalni proizvod je dotjeraniji, mada ostavlja još prostora za sređivanje, ali nemojte da vas ovo odbije, jer na kraju krajeva, i ovo je dio Vizant zvuka i dekoruma.
Jedan dobar album, nebitno kojeg usmjerenja, ako ne diže prašinu, nije dostojan da se zove „album”. Može on biti kvalitetno sviran, može on biti kvalitetno osmišljen, ali je, u najboljoj ruci, prosjek. Sa druge strane, „Blagovjesnik” diže buru, diže uragan, diže nevrijeme biblijskih proporcija, pokorava sve pred svojim monolitnim pjesmama. Pridružili se Vi, ili gledali sa strane, isto je. Vizant su sila sa kojom mnogi mogu samo pokušati da se mjere.
Nikola Franquelli