I sedmog dana, dok se more smirivalo, vode povlačile, vatre iz utrobe zemlje stišavale, život rađao i Gospod odmarao od posla, posu se klica neželjenoga perfekcionizma i vremenom zadobi ljubomoru uboga i lakovjerna čovječanstva. To je sudbina svakoga ko se upusti u vode u kojima je i Ihsahn, patnja i borba, ali su cilj i krajnji rezultat itekako vrijedni svega. Apokaliptičnost je sasvim namjerna i najbolje opisuje ovaj album pun oprečnosti i ekstrema, ljepote i ružnoće, ljubavi i mržnje, muzičke agresije i nadahnutih melodija, ono što je Ihsahnov pečat na svim prethodnim projektima i solo albumima, a koje je uvjek malo kvario svojim nemirnim duhom istraživača i perfekcioniste . Sve što je bilo ili pretjerano, ili nedovoljno naglašeno, ili nepotrebno, ovdje je ispravljeno. Tražeći načina da sve to ima perfektnu formu, cjelina iz koje ne bi štrčalo ništa, sve je to do detalja sredio i doveo do samog savršenstva na ovom ostvarenju. Album započinje sa klasičnom Emperor razarajućom brzinom pjesmom „A Grave Inversed” a da niti najmanje ne gubi na snazi i energiji i uvodi u lavirint koji iznenađuje iza svakog ugla. Uskoro započinje pjesma po kojoj je album dobio naziv, „After”, sušta suprotnost od uvodne dvije pjesme. Lagan, prijatan gitarski intro, umirujući Ihsahnov glas koji uvodi u tipičnu Peccatum atmosferu i lagano je gradi, obrće, uvrće, osmjehuje se dok gleda kako uživamo u zvucima koji opijaju čula, sve dok ne krene prava Ihsahnova priroda i bubanj i gitara zauzmu borbene pozicije. Jedna noga lagano kopa oslonac ispred, druga iza, namješta se sistemski centar tijela i započinje kanonada. Od ovog momenta naprijed, očekujte jedino i isključivo bezrezervnu upotrebu svog arsenala koji je ovaj čovjek godinama akumulirao. Nema više gdje, nema više kuda. Ovdje više nema bježanja od Emperor, od Peccatum, od Hardingrock, ovdje je to sve u jednoj kompaktnoj cjelini. Zamislite kuglu od čvrste žive, perfektnih oblina, niti nanometarskog odstupanja od iste. Upravo to je „After”, cjelina koja iznenađuje svojom preciznošću, odmjerenošću, kalkulacijom, intenzivnošću i enrgetskim nabojem koji raste iz pjesme u pjesmu i ne kulminira na sredini, ne nikako, nego onako kako treba, na samom kraju. Slijede „Frozen Lakes On Mars” i „Undercurrent” sa kojom samo dublje zaranja u zastrašujuće atmosfere i svi vi koji očekuju spasenje, znajte, nema ga. No, vratimo se sada malo unazad u vrijeme. Emperor je bio većinom Ihsahnovo djelo, ali, ipak saradnja vrhunskih muzičara i muzičkih intelektualaca, svakog na svoj način. Nakon Emperor, Ihsahn nastavlja da radi i traga, ali, i pored vrlo dobrih Peccatum i solo albuma, i odličnog Hardingrock albuma, ipak nije postigao svoj maksimum muzičkog potencijala. Na prvih nekoliko projekata je eksperimentisao, istraživao, davao oduška svojoj znatiželji i dosta se igrao sa simfonijskim zvukom i komponovanjem koje je u osnovi klasična muzika. Na solo albumima je započela konsolidacija i prva tri su bili dobri, jako dobri i progres je bio očigledan. Svaki naredni je bio bolji nego prethodni, a na ovom posljednjem, napokon atmosfera, melodija, agresija i produkcija su jedno neodvojivo, i sada dok slušam „After”, uvidim da je sve ono prije bilo samo uvod i probni zagriz za nešto mnogo, mnogo veće. Nema više onih kompjuterizovanih gudačkih sekvenci koje su zamjenjene, pazite, sa saksofonom. Da, saksofon, i znate kakav sve to ima oblik? Pa ona kugla odozgo. Ihsahn nije prvi koji je uveo saksofon u metal, ali niko to još nije uradio u ovolikom obimu, sa ovolikim zanosom i ovako dobro. Negdje se javlja u većem, negdje u manjem obimu, ali je ravnopravan instrument sa svim ostalima i ovaj, kao i svi ostali, su taktički potezi karijere. I lagano, apokalipsa kulminira sa posljednjom pjesmom „On The Shores”, desetominutna himna kakve samo nekolicina današnjih metal muzičara stvara. Nema kraja iznenađenju i „After” sa svakim slušanjem baca sve više sidara, sve više širi korijenje i ostavlja sve dublje brazde.
Nikola Franquelli