Šesti je januar 2023 godine i izlazi dvadeseti Iggy Pop-ov solo album – dvadeseti! U vremenima kada je postalo sasvim normalno da se stare rage recikliraju po hiljadu puta i kada te iste rage nemaju niti malo savjesti i obraza da kažu dosta(!), objaviti jedan ovakav album je ogromno izenanđenje, pa i kada ga izda i Iggy Pop. Svijest o drogama i potrebi za očuvanjem života su društvu dali dugovječne rokere, ali jednim dobrim dijelom ispijene, istrošene, podbuhle i umorne rokere falših osmjeha koji ne znaju više da naprave pjesmu i koji se jedva drže na nogama. To nije slučaj sa Iggy Pop. Nikada nije ni bio i već sa prvom strofom na uvodnoj „Frenzy“ jasno stavlja do znanja što je i ko je i koje su mu namjere („Got a dick and two balls, that’s more than you all”). Boljeg, jasnijeg i direktnijeg početka albuma odavno ne vidjeh.
Album će sigurno biti objeručke prihvaćen i od kritike i od publike, jer prvo (ono manje bitno) Iggy Pop je izdao novi album, i drugo, ono mnogo, mnogo, mnogo bitnije, album obara sa nogu svojom svježinom, raznovrsnošću, energijom, elanom i nevjerovatno prijatnim melodijama. Eto, sve sam vam kazao. Ostalo je samo blah blah blah, truć truć, u osnovi nebitno. Mada, meni prijaju te nebitne stvari, pa zato nastavite ako vas interesuje.
Unatoč poodmaklim godinama, čovjek je i dalje bijesan i ljut. Sad zamislite vašeg djeda, babu, komšiju, strica, ujnu, i onda ih uporedite sa Iggy Pop … (pauza) … uuhhhh! Čovjek i dalje razborito razmišlja, jasno vidi što se oko njega događa i o tome piše i pjeva. Tekstovi mu nisu niti malo lagani i, kao uvjek, tretiraju samo društveno dno, talog, šljam, narkomaniju i generalno zlo i depresiju u ljudima, tj. onaj dio društva koji vapi za spasenjem, a ne zna kako. Sa druge strane, imamo muziku vrlo izražene melodike, pjesme koje mnogo podsjećaju na osamdesete, na pop osamdesetih, na Sisters of Mercy i opojnije su od bilo koje droge. U samo par nota obaviju sva čula i vode vas na jedan nevjerovatan i vrtoglav put. Mene su ove pjesme izvukle iz letargije i potjerale nogom u dupe da ponovo pišem.
„Every Loser“ je kompilacija klasičnijih rok pjesama, sirovog američkog punk minimalizma i kao što sam već napisao, vrlo profinjenih pjesama sa istančanim pop osjećajem. Bez slušanja, pojedini bi sigurno kazali da je ovo nespojiva mješavina, ulje i voda, ali Iggy Pop uspjeva i u ovome i na jednom albumu imate punk pjesmu „Modern Day Rip Off“, baladu „Morning Show“, pop orijentisanu „Strung Out Johnny“, klasičnu rock himnu „All the Way Down“ … jednostavno zadivljujuće da je čovjek uspjeo u 37 minuta da umuti toliko pravaca i da apsolutno ništa ne štrči, ne smeta i da se pjesme perfektno oslanjaju jedna na drugu. Budite uvjereni da ćete vidjeti ljude koji plešu na pjesme “Strung Out Johnny“, „New Atlantis“ i „All the Way Down“ apsolutno nesvjesni zastrašujućih tekstova o narkomaniji i nasilju koje Iggy pjeva na ivici sječiva. To je ta nova realnost koju živimo i kojoj Iggy pjeva. Muzički, instrumentalno, pjesme obaraju svojom jednostavnošću i izvedbom muzičara. Ovo nije još jedan album. Ovo je jedan prvoklasan rokenrol album urađen sa mnogo kuraži, mnogo srca i najviše, potrebom da se izbaci pritisak. Bez imalo ustručavanja tvrdim da je „Every Loser“ kandidat za jedan od najboljih albuma godine, već na samom početku godine. Pazite što vam kažem.
Iggy Pop ove godine puni 76 rođendan i dalje uspjeva ne samo da uradi album, nego i da publiku po ko zna koji put iznenadi i obori sa nogu i pokaže zašto je godfather of punk. Za Iggija nema zime.
Nikola Franquelli