Kratko do kraja
Nikad nisam bio neki fan gospara Jusića. Kad bih već bio raspoložen za šansonu i srodne discipline tražio sam ih uglavnom u francuskih ili ruskih klasika, meni oduvijek mnogo bližoj mediteranskoj melankoliji Arsena Dedića, ili pak žanrovski nešto udaljenijoj no apsolutno autentičnoj blues boemštini Tome Bebića.
Ne mogu poreći da me nervira njegov unjkavi glas, kompozicije mu, uz nekoliko vrijednih iznimki, i nisu pretjerano zanimljive, a smara me i onaj sveprisutni, dobro dresirani binski lesi. Ukratko, prema liku i djelu dotičnog trubadura bio sam donedavno sasvim ravnodušan, i taj bi se naš vegetativni odnos, mislio sam, mogao intenzivirati samo ako bi bard odjednom otkrio Jella Biafru i zamijenio onu snobovsku psinu poštenim domaćim mačkom. To se, pogađate, do danas nije desilo, no ipak sam se trgnuo iz dugogodišnje njim samim inducirane Jusićevske kome. Udarna igla bila je ova sjajna izvedba pjesme Bertolda Brechta u adaptaciji marksističkog književnog teoretičara Darka Suvina; točnije i još više: kontekst njezina pojavljivanja na mom muzičkom obzoru.
U proljeće 2009. godine studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu konačno su se odlučili odreći vlastitog, desetljećima dugog samoinduciranog i sasvim ugodnog komatoznog dremuckanja te preuzeti na sebe dio društvene i političke odgovornosti za stanje svijeta koji su do tad, a i to površno, tek interpretirali. Nakon što je šezdesetosmaški tsunami – koji je Beograd podigao na noge, iznudio Titovu frivolnu, pacificirajuću reakciju te na neki način simbolički kulminirao u Žigonovoj izvedbi monologa o ‘markizima revolucije’ iz Büchnerove Dantonove smrti pred prepunim dvorištem novoproglašenoga Crvenog univerziteta Karl Marx – Zagreb uglavnom zaobišao, mahom reakcionarnih, nacionalistički obojenih MASPOK-ovskih gibanja iz sedamdeset i prve te slabašnih glasova protiv poskupljenja graha i pudinga u studentskim menzama koji su periodički potresali devedesete i nulte, zagrebački su studenti po prvi put pokazali prilično odlučan poriv da svijet oko sebe mijenjaju.
Bauk nehijerarhijski, direktnodemokratski organiziranih blokada sveučilišta kojima se zahtijevalo svima dostupno, proračunski financirano obrazovanje na svim razinama kao ‘lokalni’ i zaustavljanje neoliberalnoga programa komodifikacije preostalih javnih dobara kao ‘globalni’ cilj učas se proširio zemljom te, bez obzira što zacrtane ciljeve za sad nije ostvario, ostao zabilježen kao politički događaj par exellence čiji utjecaji na naknadna društvena gibanja i pripadajući analitički diskurs još nisu do kraja valorizirani. Ta je prva, proljetna blokada Filozofskog trajala nešto više od mjesec dana (njezina je dominantna atmosfera ostala prilično precizno zabilježena u dugometražnom dokumentarcu Igora Bezinovića Blokada), a u poplavi alternativnih obrazovnih i zabavnih programa rasutih po halama i drugim prostorima fakulteta, jedan nikad neću zaboraviti.
Tridesetog travnja, jednog od tih nevjerojatno gustih a opet tako razvučenih popodneva prije svakodnevnog plenuma u središnjoj dvorani, na stepenicama pod onim krovom nastupio je, sam s gitarom, bez psa i na svoju vlastitu inicijativu Ibrica Jusić. Bilo je već sasvim ugodno toplo, no nebo se taj dan neočekivano ulilo. Ibrica je, sa svih strana okružen studentima, profesorima i ostalima koji su se tu zatekli zbijeni i načičkani pod strehom, dugo ne pomjerivši se, uspravan kao kakav drevni menhir, spomenik možda i uzaludnoj ustrajnosti, pjevao ravno onoj beskrajnoj kiši u zube. Bilo je u svemu tome nešto od sasvim profano svetog: taj je nastup bio neka vrsta neplaniranog, spontanog misee-en-abyme čitave studentske borbe, simbolički prenapučeno mjesto ravno onoj Dantonovoj smrti četrdeset godina ranije i četiristo kilometara dalje; katarzična točka koja potvrđuje uvjerenje da je neke zidove nužno rušiti glavama. Sav uokvirujući patos ovdje nije i ne smije biti stavljen u zagrade – nevjerojatna je količina usmjerene i neusmjerene no svakako oslobođene emocionalne energije ključan katalizator ogromne transformativne moći tog rituala. Nismo mi bili španski borci, ni približno; ništa zapravo nismo riskirali do vlastite bezidejnosti, beskarakternosti dokolice. No kad je Ibrica krenuo s ‘Ne dajte da vas zavedu’ (s istoimene njegove verzije Pjevam pjesnike, na kojem je otpjevao stihove Goloba, Mike Antića, Kiševića, Brechta i drugih) nebo se, što bi rekao Mišo Kovač, sa zemljom spojilo. Ne samo kroz onu kišu. Tih je nekoliko minuta, bojim se, bilo najbliže što ćemo ikad biti onoj punini zgrčenih pluća, osjećaju koji je mogao prožimati prave borce kad se izvodila ‘Ay Carmela’ ili ‘No pasaran’. Suviše je ironična, u neku ruku i cinična ta konstatacija. To da možda jedino tad ta generacija, jadni My generation, nije ni najmanje sumnjala u ono što radi; da je tek u tom kratkom simulakrumu bila spremna ići do kraja.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta