Ian MacKaye je jedan od rijetkih muzičara modernog doba koji je uspio ostati iskren prema svom djelu i neokaljan procesima šou biznisa. Osnivač je grupa Minor Threat i Fugazi izuzetno važnih za istoriju popularne muzike. Kako bi prenio filozofiju uradi sam pokreta u okviru kog su radili i njegovi sastavi osnovao je izdavačku kuću Discord. Iako nije imao namjeru da stvori globalni pokret zaslužan je za kovanje izraza “straight edge” koji opisuje ličnu filozofiju koja promoviše apstinenciju od alkohola i droga. Živi i stvara u Vašingtonu
Za početak nam recite šta se trenutno događa sa Discord recordsom i da li potpisujete i kako potpisujete nove bendove?
Discord je neobična operacija. Ne potpisujemo bendove, ali s vremena na vrijeme izdajemo neke nove ploče. Discord od početka izbacuje samo bendove iz DC područja. To je nekako bila misija, tako da najnovija izdanja, recimo, bend koji se zove Hammered Holes je bend mog brata. On pjeva u tom bendu. Zatim je tu bend Soul Side. Ne izbacujemo puno novih izdanja. Nijesmo postavljeni na taj način. Ne funkcionišemo kao obična izdavačka kuća. Ne promovišemo stvari na način na koji većina izdavača radi. Više smo nekako istorijska etiketa u ovom trenutku. Ipak, uvijek smo zauzeti.
Mislite li da nema mnogo dobrih novih bendova danas?
Mislim da ima puno dobrih bendova, samo kažem da postoji ta filozofija koju sam oduvijek gajio u vezi funkcionisanja etikete. Smatram da smo mi dokumentaristička etiketa. Mislim da je uopšteno razmišljanje da objavite ploču nekom bendu i pokušate da im pomognete da se „stvari dogode“. Moje gledište je da bendovi trebaju činiti da se stvari dogode muzikom, a onda smo mi tu da objavimo ploču i dokumentujemo, da iskoristimo činjenicu da su oni već nešto uradili sa svojom muzikom. Uvijek sam mislio da izdanja odražavaju možda nešto što se događa u Washingtonu, pa kažemo „u redu, evo što se trenutno događa u Washingtonu“. Ovdje ima puno novih dobrih bendova, ali nijesu još uvijek izazvali veliko zanimanje. Sviraju možda za 30 ljudi. Moguće da nijesu ušli u nešto, da nijesu razvili scenu… Treba imati na umu da je Fugazi svirao godinu dana prije nego što smo izdali svoju prvu ploču. Ideja nam je bila da napravimo muziku koju ljudi moraju primjetiti. Tek kasnije smo snimili ploču.
Kada govorimo o DIY konceptu danas, mnogi bendovi kažu da DIY zarađuje mnogo novca. Gdje povlačimo granicu između DIY i klasičnog muzičkog biznisa?
DIY znači „uradi sam“. Ako bendovi to ne rade sami za sebe i nijesu baš DIY. U tom slučaju koriste terminologiju da bi nekako dali smisao sebi. Da kažu ko su kao žanr. Možda pokazuju osjećaj predanosti ideji nezavisne muzike. Mislim da ne postoji neko pravilo. Recimo, Fugazi je stvarno bio DIY. Bukirali smo nastupe, sami smo vozili tokom turneja, nosili svu opremu… Sami smo radili sav posao. Takođe smo zaradili puno novca. Sva četiri člana imaju kuće. Mi smo kupili te kuće. Tako da očigledno da ne možemo reći da novac nekako podriva legitimitet ili valjanost benda. Zapravo, iskreno, nije me briga hoće li se bendovi nazivati DIY ili kako će upravljati svojim poslom. To mi nije važno u smislu Discorda. Nećemo raditi sa bendovima koji imaju menadžere i agente za turneju i sve te stvari, jer su zainteresovani za rad u muzičkoj industriji. Prihvatili su ideju koju je industrija promovisala. Naš Discord ne funkcioniše tako. Takvi bendovi su ambiciozni i treba da uskoče u muzičku industriju.
Šta mislite o slobodi govora i političkoj korektnosti u današnjoj muzici? Mislite li da su umjetnici slobodni da govore o bilo kojoj temi?
Da. Mi nećemo objaviti muziku koja zagovara pucanje na ljude. Ne vjerujem u oružje i ne vjerujem u nasilje. Neću izdati ploču koja zagovara ubistva ili ploču koja zagovara zlostavljanje žena. Ako bend želi da pjeva o tim stvarima oni to sigurno mogu da urade, ali ja to neću objaviti. Ne znam stvarno koji je drugi scenario, barem u Americi. Ne postoji zakoni koji govore bendovima da ne smiju pjevati o određenim stvarima. Mislim da bendovi sami donose tu odluku i pretpostavljam u nekim slučajevima izdavači se neće složiti sa tim.
Minor Threat i Fugazi su vrlo uticajani bendovi. Šta osjećate prema toj zaostavštini? Što vam znači danas?
Ne razmišljam o tome kako se osjećam ili što te stvari znače. Samo radim svoj posao. Muzika me je rasturila kad sam bio dijete. Promijenila je moj svijet i mislio sam da je lijepo pokušati vratiti tu uslugu. Kada mi ljudi kažu da je Minor Threat promijenio njihov život, uvijek pomislim život si promijenio sam, ali drago mi je što ti je Minor Threat uspio dati neki soundtrack za te promjene. To je stvarno tako. Mogu reći da su bendovi koje sam volio imali dubok uticaj na mene i nadahnuli me, ali ne mogu reći da su mi promijenili život. Promijenio sam ga sam. Ipak, dali su mi soundtrack. U smislu toga kako se osjećam, da li sam nekakav heroj… Nije me briga za bilo šta od toga. Samo radim svoj posao. Sada radimo intervju, prije dvadeset minuta imao sam posjetioca koji je želio vidjeti arhivu. Radio sam još jedan intervju prije toga. Prije toga pakovao sam ploče za slanje.
Ljudi me često pitaju kakav je to osjećaj, ali ne znam. Ja sam jednostavno ja, i ne znam kakav je osjećaj ne biti ja. Ne mogu to uporediti ili tačno opisati. Ponekad je čudno, recimo ako sam sa svojim sinom na igralištu ili u zoološkom vrtu i neko priđe i samo počne pričati o stvarno teškim stvarima. Pobogu, sa sinom sam… Može biti malo čudno, ali u redu je.
Šta mislite o toj muzici danas?
Moja definicija tog žanra je slobodan prostor. Ono što pod tim mislim je da to nije nužno samo zvuk ili stil ili izgled ili čak stav, već upravo mjesto gdje nove ideje mogu da se predstave publici. Ne temelji se na profitu ili zarađivanju novca.
Pank rok je uvijek bio sa nama u ovom ili onom obliku i mislim da će uvijek biti. Ako je neko fokusiran na tradicionalan zvuk i tako se definišu, tom zvuku će vjerovatno doći kraj i takav zvuk možda više neće imati nikakvu važnost u svijetu u nekom trenutku. Ali ako razmišljate o panku kao ja, kao o nečemu što je osjetljivo i živo i čak može promijeniti svoje ime, onda znate da pank nikada neće umrijeti, jer reaguje na okolnosti u kojima postoji. Dok ti i ja raspravljamo o ovome vjerovatno negdje u svijetu trenutno postoje mladi ljudi koji imaju viziju i slijede je.
Jeste li ikada razmišljali o tome da napišete knjigu? Možda neku vrstu memoara?
Ljudi su me mnogo puta pitali o tome. Razmišljao sam o tome, ali nikad nisam to uradio. Nikad nisam pronašao metod ili pristup koji mi se činio vrijednim. Volim pričati priče, ali malo mi je muka od muškaraca u 60-ima koji pričaju svoju priču. Tako da je odgovor na tvoje pitanje da su me ljudi pitali o tome, ali ja nikada zapravo nijesam radio ništa po tom pitanju. Nikada nisam smislio pristup koji mi se činio vrijednim.
Kada govorimo o muškarcima u 60-ima, što mislite o ponovnim okupljanjima bendova?
onekad može biti čudno, osjećam se kao da svak mora donijeti vlastite odluke o tome, a ja ni ne znam njihove okolnosti. Vidio sam neke od takvih bendova i ugodno je slušati njihovu muziku i zanimljivo je vidjeti kako sada sviraju kada su ostarjeli.
Nisam nostalgična osoba. Kada bendovi to rade za novac, onda to smatram nezanimljivim. Jednostavno me nije briga za to. Ipak ima puno ljudi koji nisu ni rođeni kad su ti bendovi svirali i oni žele da ih vide i pjevaju sa njima u kakvom god obliku bili. Ne želim se raspravljati s njima na tu temu, ali nije za mene. Minor Threat nikad to neće uraditi, čak i da mi ponude jako puno novca da to učinim. Ideja da se popnem na pozornicu i izvodim pjesme koje sam napisao kad sam imao 18 godina čini mi se suludom.
Šta je sa koncertima i nastupima?
Moja supruga Amy i ja smo prestali svirati 2014. godine. Ponovo smo počeli. Nekoliko godina vježbamo sa Joeom Lallyjem iz Fugazija. Imali smo novi bend koji se zove Kariki. Svirali smo neke koncerte u februaru i martu 2020., a onda je nastupila pandemija. Izdali smo album u ljeto 2020, ali nikad se nismo vratili na pozornicu i trenutno smo opet na pauzi. Svi smo zauzeti. Vježbali smo tokom cijele pandemije, okupljali se i puštali muziku svake sedmice, i to je to. Amy i ja imamo 14-godišnjeg sina, pa u ovom trenutku smo posvećeni njemu. Sasvim je moguće da ćemo se vratiti nekim stvarima. Takođe je moguće da će Kariki raditi stvari, ali i da se ništa neće dogoditi. Moj život nema manjka stvari koje treba obaviti. Imam previše stvari koje treba uraditi svaki dan i to je dar koji je sjajan.
ĐorđepunX