Ko je rekao Mlako pivo? Ko je rekao naj-naj-naj-laj-laj-laj a ne dž-dž-dž-dž-dž?? Ko je rekao da je „Svijet glamura” napuderisani autoplagijat???? Ja ne.
Kakva druga klapa, kakav reload… Mile i ekipa su se izgleda dobro rashladili u nekom moračkom brzaku i druge večeri napravili koncert koji će se dugo pamtiti u Podgorici. Bez fusnota od prve večeri, visokonaponski energetski udar je počeo odmah sa Kaže stari šta nam fali. Terasa KIC-a se istovremeno pretvorila u uzburkano more i „nevrijeme” se nije smirivalo do kraja dvoipočasovnog (opet!) koncerta. Samo ovoga puta publika nije bila vjetar u leđa, već je samo trebala uzjahati talas. A uzjahali su ga čini se i momci iz obezbjeđenja i trećedobni šankeri i šankerice. Bili su prava pravcata bura koja je prijetila da KIC nasuče na obale Morače a publiku razbaca preko palube. Rulanje nije stajalo: Teško je ful biti kul, Biloški sat, Šamar, Carstvo Pasea… Repertoar uglavnom kao i prethodne noći, ali ovog puta upakovan u pulsirajuću bombu velike razorne moći. Eksplodirala je sa biserima ranih radova od kojih su neki prethodne večeri izostali Trening za umiranje, Bubašvabe, Šef gradilišta, Nema više…, Princeza, ali i himičnim Par pitanja i Soundtrack za život.
Čak ni one stvari koje su tu da naprave predah i potroše upaljače, nijesu poslužile svrsi. Ni Jednim osmjehom, koju je posvetio Miladinu Šobiću kao jednom od onih koji su uticali na njegov rani pjesnički senzibilitet, to nije uspio. Hladno pivo je bilo vulkansko grotlo koje je usijanu lavu izlivalo po terasi KIC-a i ljude tjeralo da pokušaju levitirati u blizini centra antigravitacijskog polja. Bio je to pravi meteorloški kalambur, sačinjen od samih „nepogoda” koje sa odavno probijenim zvučnim zidom na 3 Maxa to nisu bile, već neobnovljivi izvor energije, klase A.
Da je kojim slučajem tu bio Berluskoni, mislim da bi ispalio Vujicu Lazovića i po hitnom postupku pripojio kabl na KIC. Od ta dva i po sata, u narednih sto godina Italija bi bila golf teren, a ko previše radi uhapšen.
Dobro su to vidjeli Kekin i ekipa, pa su se i oni prepustili. Ako je Mile prije koncerta očekivao nevjericu, te večeri je on bio u nevjerici. Poslije dvodecenijskog iskustva živih svirki po najvećim festivalima i koncertima sa desetinama hiljada fanova, sumnjam da je očekivao da će ga 600 Crnogoraca natjerati da se spusti u prve redove gdje je sve prštalo od šutki, ili da prazni frižider sa bine i nemilice dijeli piva prisutnima. Ali to ipak jeste radio. I ne po svetoj zapovjesti PR biblije: red obavezne komunikacije sa publikom, red dijeljenja sakramentale opreme. Sa bine su u magnovenju kipovane iskrene, jake i svježe doze hladnog piva i Hladnog piva. Kao i – hm… mislio sam da dan kasnije ovo neću misliti, da sam te večeri bio pod uticajem dva hladna narkotika, ali… – Svijeta glamura!
Kako je riječ povučena u prvom pasusu, tako i dalje stoji. Zaboravite na nadobudno kritičarsko zakeranje iz VOL.-a 1, to je obična demonstracija muzičkog sveznadarstva, boljka postgrundge ere i ekointelektualnog brit/trip popa, Evo mene na ručku, Kirbaj i kotlovina, Ezoterija, Ima da te lajkam, Svijet glamura… pravi su koncertni dijamanti koji nijesu ništa manje ® od sveg ranog i kasnog Hladnog piva! Teška konjica, na nivou Carstva pasea, laka konjica na nivou Zimer frei-a, čak možda i… Al ajd da ne pretjerujem (Iako dan kasnije po stanu koncertnom verzijom Svijeta glamura u sopstvenoj reinterpretaciji zaglušujem uši moje drage. Mada ni ona ništa manje moje, istim sadržajem. Ljepšeg višeglasnog zaglušivanja odavno nije bilo).
Da, možda nekima još uvijek zvuči nevjerovatno, ali kako su one te večeri išle rame uz rame sa svom prethodnicom pamte oni koji su ih oduševljeno pjevali kao da ih znaju od kad znaju i za Hladno pivo. Pretpostavljam da ste još uvijek u nevjerici, ali šta mogu…Život nije fer/znam da nije vam lako/… evo mene na ručku/Evo mene na ručku!
Na ručku, uz koji sa dragom vraćam utiske prethodne noći i toga kako je Mile na početku bisa još jednom oduševio sve prisutne. Okačio o rame akustičnu gitaru, sjeo na stepenište bine i zaroštiljao Roštilj horski sa publikom koja ga je preglasavala. Bilo je to organsko jedinstvo koje se nastavilo do himne Fur immer punk, a koju je svako otpjevao na nekom svom njemačkom dijalektu. Međutim, sa njom je došao i kraj koncerta. Bila je to jedina nevjerica u publici ove večeri, svi su htjeli još jedan krug. Nije se desio, a nije ni trebalo. Svaka ćelija svakog od nas bila je do pucanja natopljena Hladnim pivom i mislim da se neće isprazniti do nekog, nadam se uskorog, VOL.-a 3.
Smooth Operator