Obično se desi kada nešto čekaš sa oduševljenjem ono te razočara. Ova knjiga ne da me razočarala, nego je najuzaludnije čitanje ikada. 612 strana kretenske dosade. Sa svim mogućim predrasudama sam je čitao, predrasudama i u dobrom i lošem smislu a ovo je nadvladalo i njih. Henry je ovdje vodio dnevnik dok je bio u bendu. Dnevnik se sastoji od kratkih opisa koncerata i mjesta u kojima su svirali tokom godina. Sadržaj svega toga je toliko kretenski, moronski i iritirajući da sam sa teškom mukom došao do kraja. U suštini i da nije pisao taj dnevnik ne bi bila velika šteta. Potpuno je svejedno gdje je bend bio 5.6. 1984 ili 12.3. 1981 jer su zapisi identični. Ti opisi koncerata, mjesta, publike, i svega što se dešava bendu može stati u 5 rečenica. Mrzim sve oko mene, nemam šta da jedem, frustriran sam, i jedva čekam da nekog nabodem. Najgore od svega je što je u bend ušao svojom voljom, napustio posao i solidan život, da bi nakon ulaska u bend cijelo vrijeme kukao. Jedna od rijetkih stvari koje se iole mogu čitati jeste opis turneja u Britaniji, naročito prve gdje opisuje pojedine engleske bendove i ljude koje usput naravno sve mrzi, kao i Britaniju u koju poslije svake turneje kaže da neće više dolaziti. A ipak dođe. Uz to ako ima svijetla u ovoj knjizi to su flajeri i mnoge fotografije koje prate uzaludnu priču. Da se razumijemo mnoge biografije ljudi koji su iz pank i hardcore priče imaju momente budalaština i iritacija, što mogu svariti, s obzirom na okolnosti i mladost autora u kojima su se dešavale. Ali ovo je baš pretjerano. Međutim, svi znaju koliko se Henry promijenio i kakav je danas. Ova doza egoizma je za preskakanje u širokom luku, što nikako ne važi za bend i Henryjevo vrijeme u njemu što se muzike tiče, naprotiv, must heard.
ĐorđepunX