Nike Anderson i ekipa su nam za početak godine isporučili brutalan album. U moru rokenrola, gdje se ta ljestvica šta je zapravo on danas jako pomjerila, Copteri nam objašnjavaju Overdriverom u sve 16 kako rokenrol treba da zvuči.
Da se vratimo u doba Zepellina i Parpla ovaj album bi bio u vrhu ljestvice, a tek kada ga danas slušamo jasno je koji je kvalitet ovog albuma. Svaka pjesma je hit, svaka pjesma je aranžmanski dovedena do perfekcionizma, a vokal i solo što hard rock, heavy rock čine poželjnim žanrom za slušanje, na ovom albumu su genijalno upakovani. Tu je i ritam sekcija koja već godinama isporučuje ozbiljne stvari ovog benda.
Da danas puštite klincima ovo izdanje i da kažete da je remasterizovani snimak iz 70-ih, to bi tako moglo proći. High fueled energy rokenrol je ono što ove Šveđane prati godinama i što kaže komentar na yt sa njima uvijek znam na čemu sam, i bez pretjerivanja to se sve više cijeni kod bilo kojeg benda, doslednost ideji i zvuku.
Uvijek moram naglašavati da obožavam bendove koji danas uspjevaju studijski “da dišu”, da čujemo raskoš zvuka, talenta i poruke. Još jedna stvar što je danas teška jeste – odlušati cijeli album benda. A to je ođe pod obavezno. 40 minuta sve pjesmetine.
U Coming down imamo i Lynardovski omaž, Do you feel normal baca na Who, i to malo usporava album, ali sa potpunim pravom. Overdriver stavlja pečat uspjeha za Hellacopters i sigurno već kandiduje ovo izdanje za jedno od najboljih rokenrol izdanja poslednjih godina.
Đorđepunx