Prije nego što se literarno osvrnem na novi album engleskog sastava Hell osjećam potrebu da napravim neku vrstu uvodnika, jer sam se uvjerio da je ovaj bend nepoznanica ovdašnjoj publici, a sasvim sigurno bi trebalo da bude drugačije.
Riječ je o grupi koja je skrenula pažnju na sebe zapaženim demo izdanjima u ranim 80-im godinama prošlog vijeka, nakon čega su striktno konstantnom svirkom i praktično bez ikakvog marketinga stekli armiju fanova. Nažalost, izdavačka kuća koja je trebalo da objavi nihov debitantski album je bankrotirala, a nedugo potom bend je prekinuo sa radom pošto je pjevač Dejv Halidej izvršio samoubistvo 1987. godine.
Iskreno, mislio sam da se Hell više nikad neće okupiti, ali daleko od toga da mi je mrzno što sam se prevario. U poplavi reuniona na čelu sa „svemoćnim” Black Sabbath, Carcass i Emperor, kreativni povratak benda Hell doživljavam kao šlag na torti, tim prije što je najmanje očekivan. „Curse and chapter” nije ponovno snimanje starog demo materijala kao na prethodnom izdanju “Human Remains” iz 2011, već album sa potpuno novih 11 pjesama plus bonus numerom. Fascinantno je izbaciti autorski rad poslije manje–više tri decenije pauze. Koliko je ovaj bend star najbolje ilustruje činjenica da ime Hell, tako privlačno metal sastavima različite orjentacije, nije bilo zauzeto u trenutku kad su sebe tako krstili.
Potpuno neočekivano, u novog pjevača promovisan je Dejvid Bauer, rođeni brat gitariste Keva Bauera. Dejvid Bauer je inače glumac, i to dobro poznat engleskoj publici pod imenom Dejvid Bekford. I onima koji su slušali rane radove benda i onima koji nijesu trebaće vremena da se naviknu na njegov glas, a isto tako treba reći da će njihovi teatralni live nastupi sa njim u postavi biti još sadržajniji.
Izgleda čudno, ali i u slučaju Carcassa se vidi da dugačka stvaralačka pauza ne mora da se odrazi na kvalitet povratničkog albuma. Udarna igla „paklenog” benda su fenomenalni tekstovi sarkastičnog i posprdnog karaktera na račun hrišćanstva, ali njihova poenta nije da se odreknete prađedovske vjere ili se još dublje zakopate u okultizam, već da se prvenstveno dobro zabavite (najbolji primjer pjesma Deliver us from Evil). Što se tiče muzičke podloge, u startu je jasno da je ovaj album brižljivo i temeljno pripreman, jer ovdje na momente ima horskog pjevanja, klavijatura i akustike, uz lijepo upakovane „otrovno” složene rifove, melodije i solaže. Od muzičara koji su svirali i odrastali uz New wave of british heavy metal iluzorno je bilo očekivati bilo kakvo prestrojavanje. Dakle, ovo je iznad svega moćno odsviran dobri stari heavy album sa ubitačnom produkcijom. Da se razumijemo – u strogo sviračkom smislu definitivno ima boljih bendova od Hell, a moguće da će biti i slušalaca koji će nakon što album premijerno puste pomisliti da su ovo već negdje čuli, ali trik je u tome da ga slušate dovoljno dugo dok ne počnete da ga registrujete kao cjelinu, a kad ga „usisate” garantujem da ćete mu se rado vraćati.
Počev od pjesme „The age of Nefarious”, kojom bend na svoj način daje omaž hitu „Age of Aquarius” iz mjuzikla „Kosa”, pa preko „Disposer Supreme”, „Darkhangel” i „End ov days” pa sve do „Faith will fall” i „Land of the living dead” Hell svima jasno stavlja do znanja da nemaju namjeru da žive od stare slave, što je sa novim pjevačem i manje izvodljivo. Ne mogu se oteti utisku da muzički i tekstualno, svakako ne i vokalno, „Curse and chapter” može da se uporedi jedino sa Mercyful Fate. A ako možete da izdržite poređenje sa Mercyful Fate u bilo kom pogledu, onda je to nedvosmislen znak da ste na pravom putu i da ste snimili odličan album.
Siniša Goranović