Momci iz hip hop dvojca Helem Nejse za naše prijatelje sa portala Interview.ba otkrivaju dosad nepoznate planove i novitete koji se tiču njihove muzike, predstave i radijske emisije. Na njima karakteristično humorističan način govore o životu od muzike, Jupiteru, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, mladima, strahu, ljubavi i promjenama. Za iduću godinu najavljuju i proslavu sedamdesetogodišnjice benda.
Publiku ste navikli na konstantne novitete. Pitanje koje je inače šablonsko i postavlja se bendovima, u razgovoru sa vama je neizostavno: šta ima novo?
Od izlaska našeg albuma u aprilu prošle godine, svirali smo u varijanti DJ seta. Osjetili smo da je vrijeme za iskorak, jer nismo na nivou na kojem želimo biti. Svakako, uživamo u ovakvim nastupima, ali stalno želimo napredovati. Nešto nam je falilo i odučili smo ekipu proširiti za bubnjara i basistu. Čeka nas mnogo rada, ali nikada nismo birali lake puteve. Odrekli smo se mnogih stvari da bismo na narednim nastupima, u novom sastavu, ponudili mnogo više. Nadamo se da će to nama i publici donijeti novu energiju. Imamo dvije nove pjesme, snimamo novi album. Jedna od novih pjesama ima refren u kojem pjevamo na ekavici. Druga je „antireperska“. Nećemo otkrivati mnogo, ali očekujte mnogo.
Može li se u BiH pristojno živjeti od dobrih folova?
Od humora ne može sigurno. Nismo smiješni (smijeh). Ne možemo živiti od teatra, ne možemo od muzike i ne možemo od radija. Ali kad spojimo sve to, onda možemo. Još te daidža pogura malo, i možeš živjeti pristojno.
Ali može se živjeti, poslujemo u plusu. Živi smo! Gledamo unaprijed pet godina i imamo zaista velike planove. Oni se tiču regiona, Evrope i Jupitera. Na Jupiter želimo ići svirati. Nije skupo. Javili su se neki ljudi koji se čuju s Jupiterovcima. Ali neće nas bez benda.
Na specifično humorističan način govorite o ozbiljnim temama koje pogađaju cijelo društvo. I prema broju pregleda na YouTube-u i broju ljudi na vašim koncertima, možemo reći da mladi razumiju vaše poruke i šire ih dalje. Vjerujete li da se na taj način stvari mogu mijenjati?
Teško je pričati o tome šta konkretno možemo promijeniti, ali možemo govoriti o bitnim stvarima. Mislim da to može utjecati na omladinu. Mislim da publiku treba dodatno obrazovati i osnaživati, ali najbitnije je da se oni sami obrazuju. Ako promijenimo jednog čovjeka, to je to. To je već promjena. Mi smo publiku koja ne ide u pozorište, doveli u pozorište. Publiku koja ne sluša radio, nagnali smo da sluša radio. Mi smo tu da ljudima kažemo da budu svoji. Ovdje se ljudi previše boje tuđeg mišljenja. I mi smo prolazili kroz istu fazu. Ljudi ne rade ono što vole. Sve manje se svira. Evo, mi smo po novog bubnjara morali ići u Mostar.
Zašto je to tako? Posebno, u gradu u kojem su nastali Zabranjeno Pušenje, Indexi, Bijelo Dugme… Desila se ogromna promjena.
U Sarajevu imaš bubnjara koji svira u četiri benda, i svi sviraju obrade tuđih pjesama. Teška je situacija politička i ekonomska, teško je ljudima živjeti. Mnogi se ne usuđuju biti svoji i rizikovati. Znam da bendovi koji sviraju „covere“ ne mogu zaraditi ni petinu od onoga što mi možemo svirajući svoje pjesme. Mi ne možemo svirati cijeli život i ne ostaviti ništa iza sebe. Jednostavno, ne želimo. Gdje god dođeš na kafu ili na festival, čuješ „Englishman in New York“, ili, vrhunac je „Fikreta“ od Pušenja. Već 40 godina. Mi planiramo iduće godine napraviti koncert u Zetri koji će se zvati „70 godina benda Helem Nejse“. Izgleda da to prolazi.
Koliko upravo ti bandovi koji slave trideserogodišnjice uspješnog postojanja, pomažu mlađim muzičarima da postanu veliki i poznati?
Mi smo direktno podržavani od starijih kolega. Dino Šaran je naša podrška od početka i njemu prvom šaljemo sve svoje pjesme. U posljednje vrijeme mnogo radimo sa momcima iz Dubioze Kolektiv i mnogo su nam pomogli. Od njih mladi mogu naučiti kako se predano i kvalitetno radi muzika. Sa Branom Jakubovićem radimo dvije nove pjesme. Prepoznali su nešto u nama i žele raditi s nama. Voljeli bismo da ima više autorskih bendova. Potrebna nam je pozitivna konkurencija, kako bismo izgradili scenu.
Jednako ste prihvaćeni u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Bihaću, Bugojnu. Postoji priča o tome da su vaši veliki fanovi navijači banjalučkog Borca, sa nadimkom Lešinari. Šta može povezati mlade u BiH, uprkos raznim faktorima koji rade na produbljavanju podjela?
Ljudi vole dobru muziku i dobar humor. Kad vide da nama nacije, religije i boje nisu bitne, i onda se i oni opuste. Mediji šire sliku o tenzijama, a mi smo opušteni. U Banjaluci nas je momak pitao kako radijsku emisiju smijemo početi tako što izgovaramo „dobro veče Srpska“ i to u Sarajevu. Ne razumijemo zašto ljudi misle da zato što je neko iz Banjaluke više voli Republiku Srpsku od nas? Mi je možda više volimo. Šta je tu sporno? To je sve BiH, a BiH je naša država. To što je neko ne prihvata, osporava, to je njegov problem. Koga je briga? Mi ne pušimo priču političara pred izbore. Pušili su je naši roditelji. Nacionalisti znaju za jednu vrstu odgovora. Kad mu odgovoriš mržnjom, on uzvrati isto tako. Ali kad mu kažeš da nešto voliš, on ostane bez teksta. Čega više mi da se bojimo? Šta mi, realno, imamo za izgubiti? Ništa. Živimo u zadnjoj rupi svijeta, a jedino što nam preostaje – da je napravimo boljom.
Gdje je ljubav u svemu tome?
U Istočnom Sarajevu. Tamo je sve smješteno. Od ljubavi do novca. Ima nešto i u Grudama, ali još niko nije uspio da nađe. Jedan frajer što drži kladionicu je negdje zakopao 20 000 KM, ali izgleda da ih je teško naći.
Šta mladima nedostaje, da bi mijenjali stvari i stvorili sebi ljepše mjesto za život?
Hrabrosti. I da se družimo više, putujemo po cijeloj BiH. Ne mogu, mrsko mi i ne može – nema toga. To moramo izbaciti iz glave. Sve je moguće. Ako je moguće da su dvadeset godina nakon rata ovo napravili od države, ja ne vidim šta je nemoguće. Napravili su privatnu prćiju, za privatne interese, a nikako državu namjenjenu ljudima koji u njoj žive i koji se trude da prežive. Naša generacija je spremna da stvari vrati na neki normalni kolosijek. Možemo i moramo. A ako ne uspijemo – onda smo debili.
www.interview.ba
Razgovarao/la: Vladimir Čolaković
Foto: Lična arhiva