Sad je vrijeme za to
Kako je sjajan cyberspace, kako je sjajan papir, sjajni su pijesak, pergament, kora breze; svi oni podnose svašta, čak i pisanje o onom što strašno voliš, ono opasno, najopasnije pismo, prije svega za pismo samo. Kako se lako o vlastite teme okliznuti, kao o sapun na mokrim pločicama kupatila, kao o najdraže ploče, prokletstvo, o njima pisati i govoriti – sve to najčešće završi kao da sapun nije bio na podu tvoje kupaonice nego u nekom zajedničkom zatvorskom tušu, a onaj ko ti ga dok si rekao keks odzada metne je tvoje vlastito nesvjesno; kič koji često slijedi izljeve ljubavi.
E, tako je meni sasvim zajebano pisati i govoriti o pločama Haustora, vjerojatno najdužem intimnom odnosu koji sam imao u životu. Zakačio sam se već negdje s devet-deset godina, naravno na one durske manduševaćke taktove ‘Prve ljubavi’, za vrijeme šetanja između nekadašnjih bratskih republika u bijelom Renaultu 5 moga oca, kojem se u motor jednom zavukla i ondje riknula kuna, a taj se auto tog smrada zatim nikad nije dokraja riješio. Odrastanje je, kao svako odrastanje, bilo brzi prijelaz s dura na mol. Ljetne haljine postale su odjednom na sasvim drukčiji način zavodljive, a burne srednjoškolske i poslije univerzitetske dane na Šari i Cvjetnom naselju od šugave je zagrebačke zime, od kapi s oboda štitio poseban šal. Došlo je dotle da sam jednu nikada dovršenu knjigu odlučio posvetiti ploči Treći svijet, jer se nisam mogao, možda i nepravedno, sjetiti ničeg što bi taj period mog života obilježilo više, iako je rum koji smo tada pili bio onaj Badelov za kolače, nikakva egzotika, kakva Santa Teresa.
Nakon Trećeg, kao zaista treća ploča došao je Bolero – album reducirane postave koju su napustili Sacher (autor većine materijala na Svijetu) i dobar dio ostalih muzičara (gotovo svi se ipak pojavljuju na ploči kao gosti) – koji potpisuju samo Rundek, Zajec i Prica. Zbog spomenutog razlaza s dominantnim kompozitorom grupe, većina je kritičara, a taj se stav već nekako ustalio i u popglazbenoj mitologiji, bilo sklono album promatrati kao Rundekov solo materijal, prijelaznu ‘fazu traženja’ i slično, gotovo podbačaj prije konsolidacije i labuđeg pjeva grupe s Tajnim gradom. Kakva pogreška, kritiko, nabijem te na ražnjić! Bolero je maksimalno koherentna ploča sjajne dinamike, s pravim omjerom hitova i eksperimenta, remek-vinil na kojem postoji samo jedan filler i to, paradoksalno, upravo sasvim nepotrebna, čizi naslovna stvar koja iz ostatka materijala strši kao govno u punču.
Teško je izabrati, pošteno nemoguće, ali takva je većina izbora, samo ako im damo vremena. Tako da biram ‘Sejmene’, magičnu bajalicu otpora koju sam do kraja dešifrirao tek godinama nakon što sam napamet znao otpjevati tekst. Rundek sejmene, otomansku janjičarsku miliciju, uzima kao egzotičnu inačicu bilo kojega žandarstva i, izmještajući je u areal zaostao s prethodne ploče, u neku neimenovanu južnoameričku, azijsku ili afričku revoluciju, čini od njih univerzalnu figuru koja teror kanalizira u gnjev, a gnjev u otpor. Veduti savršeno odgovara mnogo rudimentarnija orkestracija albuma svedena, nakon baroknosti Svijeta, gotovo na klasičnu rock postavu. Minimalistička Rundekova bas linija sasvim je Sacherovska i bez potonjega, na nju naliježe karakteristični, gotovo mašinski loop bubnja, a temeljnu teksturu i melodijsku strukturu vode gitarski aranžmani nikad dovoljno primijećenog Zorana Zajeca. Bez Caprija, naravno, ništa, a fini obol ostavio je, kao obično, Pavlica.
Svi imamo svojih mana, a ja imam mnoge. Jedna od najglupljih, uz generalizacije poput ove iz prethodne rečenice, možda je to da ne mogu do kraja vjerovati nekome tko ne razumije ovu pjesmu, koga ona, bar malo, ne izbaci iz takta, istovremeno razbjesni, razgali i pomalo mu/joj zamuti oči. Evo one patetike s početka, šta da se radi. Lakmus. Jebeni lakmus za ljude.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta