Pedesete su u SAD-u, nakon bure II vjetskog rata bile vrijeme zatišja i konformiteta. Nametnuti su životni stilovi koji su trebali biti modeli prihvatljivog. Imati kuću, posao i porodicu bila je američka norma. Čak i izleti rokenrol buntovnika poput Presleya, Beatlesa, Stonesa ili recimo Trogsa koji su znali uzburkati tako stvoreni sistem, nijesu napravili disbalanas kakav je došao krajem šezdesetih. Sistem je na ove prve buntovnike najčešće odgovarao kontratežama, Prisliju je to recimo bio blagorodni roker Pat Boone sa svojom muzikom za domaćice. Ipak, stvari se nijesu mogle zaustaviti.
Šezdesete su donijele znatno drugačije buntovnike. Ta generacija je preispitivala sve. Politički i društveni sistem, porodične odnose, umjetnost… Između ostalih promjena koje su se desile, rapidan skok u upotrebi LSD-a doveo je i do izgradnje novog vizuelnog identiteta. Jedan od pionira psihodelije i čovjek koji je propagirao upotrebu LSD-a Timoti Liri, smatrao je ovu sintetičku drogu katalizatorom duhovne osvješćenosti koja nije bila prisutna u prosječnom umu. Sa Magic busom moglo bi se reći da je krenula sveamerička promocija LSD-a i ovakvog načina života. Height Ashbury u San Francsisku je postao Meka Lirijevih istomišljenika.
Da bi se bolje upoznali sa psihodeličnom umjetnošću, vratimo se malo unazad. Bukvalno značenje psihodelije na grčkom bilo bi: „otkrivanje duše“, „prikazivanje duše“. Riječ je skovao psihijatar Hemfri Osmond 1956. godine u prepisci sa jednim od gurua epohe – piscem Aldosom Hakslijem. Cilj ove umjetnosti je predstava motiva koji su inspirisani ili potaknuti halucinogenim supstancama. Propagatorima ove ideje svakako su morali biti poznati eksperimenti Alberta Hoffmana, koji je tražeći lijek za migrenu došao do LSD-a koji je uz meskalin, psilocibin i DMT, bio na samom vrhu liste “inspiracija” cijele generacije. Važna činjenica je da je LSD bio legalan u Kaliforniji sve do 1966. godine.
LSD privremeno neutrališe neuralni nadzor mozga. Mozak nastavlja da se bori sa senzornim informacijama, mnogi to zovu potpuno necenzurisanim doživljajima stvarnosti. U takvom stanju nije moguće razlikovati osjete koji dolaze iz spoljašnosti i plodove sopstvene mašte. Ne manje važno, kažu stručnjaci, je činjenica da LSD podstiče depersonalizaciju, što je bio ključni pojam hipi pokreta.
Crte koje najbolje opisuju vizuelnu umjetnost usko vezanu za muziku ovog perioda su „nereprezentativne“ grafike i nečitljivi fontovi ili budimo blagi, fontovi „teški za tumačenje”.
Prostor je u potpunosti ispunjen, negativan prostor postoji vrlo rijetko, a prisutna je ogromna količina floralnih, antropomorfnih i geometrijskih detalja i oblika.
Zbog svojih krivulja i namjernog distorziranja, riječi i nazivi bendova, vrijeme i mjesto događaja, nazivi pjesama… su često bili nečitki. Mnogi su ovo tumačili kao namjeran otklon od starijih generacija i drugačijih poimanja primjenjenog dizajna, umjetnosti i svijeta, ali je istina bila da su i oni koji su bili u srcu ovog umjetničkog talasa nejčešće bili u rebusu šta tačno vide pred sobom. Zbog ovoga nerijetka je upotreba asteriska i legendi, kako bi umjetnik/dizajner zadržao svoj pečat, a ipak dao sve potrebne informacije posmatraču. Boje su obično bile žive, gotovo „šljašteće”, fluorescentne, granične linije zamućene ili distorzirane. Umjetnici su dosta koristili komplementarne boje jedne uz drugu kako bi napravili određenu optičku iluziju. Kada su se ovakve boje slagale u vijugavim nizovima jedne uz druge, ta iluzija bila je kompletna. Ponekad i teška za oko. Mnogi prikazi na posterima zasnivali su se na slikama prirode, djece cvijeća, često uz dodatnu nadrealnu ili erotsku dimenziju. Ponekad je, naročito u Britaniji korišćena „dekadentna” umjetnost Belle epoque / art nouveau perioda, dok su jedan od najpopularnijih izvora bila djela Obrija Birdslija.
Preteče psihodelije u vizuelnim umjetnostima treba tražiti u secesiji i njenim umjetnicima Klimtu i Šileu, sveprisutnom Van Gogu, Alfonsu Muki, Alfredu Roleru, islamskoj i orijentalnoj umjetnosti u kojoj dominira ornament, umjetnosti hinduizma, budizma, plemenskoj i primitivnoj umjetnosti…
U Sjedinjenim Državama takođe je široko korišćena grafika i fontovi jednog „razuzdanog” doba — Divljeg Zapada. Najviše da bi se podcrtala „domaća“ umjetnost.
Ova vrsta pozajmica nije morala biti toliko bukvalna, kao što je na primjer bio uticaj istorijskih postera na sveukupni ekspresionistički element psihodeličnog pokreta. Generalno gledano, umjetnici su nasumice pozajmiljivali iz stilova prošlosti bez usvajanja ideologije ili cjelokupnih estetikih principa bilo kog istorijskog pokreta. Ovi autori su često miješali istorijske reference koje se nijesu nužno slagale jedna sa drugom.
(nastaviće se)
DL