Gus G je grčki gitarista i čovjek iza svih Firewind albuma, a u posljednjim godinama je poznat i po tome što je zamjenio Zakk Wylde-a iza gitarskih dužnosti u Ozzy Osbourne bendu. I te kako je poznat sa svojim Firewind izdanjima i jedan je od najcjenjenijih gitarista današnjice kao čovjek koji je uvjek ostajao vjeran svojoj muzici i stilu sviranja.
Onda je prije nekih dva albuma počeo da se priklanja prijemčivijem i melodičnijem metalu, mnogo pod uticajem američke škole. Htio sam dodati američke komercijalne škole, ali bi to bilo pretjerivanje, iako se ne može pobjeći od utiska da je sve namjerno ublaženo (zvuk, aranžmani, čak su i spotovi fensi). To je očigledno i na ovom prvom solo izdanju, koje je po stilu, zvuku i produkciji više holivudska priča nego onaj stari Firewind.
Album počinje sa dvije tipične američke radio friendly pjesme. Ako živite u Americi, znate o čemu govorim, a ako ste na brdovitom Balkanu, pronađite par američkih metal ili rock internet radio stanica. Slika će vam ubrzo biti jasnija. Muzika na „I am the Fire” je rađena po istom kalupu kao i pjesme koje se po cijeli dan vrte na tim stanicama. Paralele sa domaćom pop scenom su sasvim na mjestu. Pjesme na „I am the Fire” su dobre, imaju kvalitetan refren, kreštavog pjevača, dobre solaže, ali to je potpuno isto kao hiljade drugih bendova. Pjesme nemaju svoju ličnost, nedostaje im onaj pečat Gus G autentičnosti. Nakon druge pjesme ide, nazovimo ga središnji dio albuma, na kome se nalaze pjesme i instrumentali koji više podsjećaju na ono što je Gus G radio sa Firewind, ali je atmosfera omekšana produkcijom gdje je agresivnost zvuka svedena na neke standarde prihvatljive za široke narodne mase. Kraj albuma je isti kao i početak, ili, radio friendly hitići.
Stvara se utisak da je album namjenski rađen za širu publiku i za radio, sa određenom dozom slobode koju Gus G ima u centralnom dijelu albuma. „I am the Fire” onda dođe kao „I am the mlaka voda”. Na albumu gostuje dosta poznatih pjevača (Jeff Scott Soto, Alexia Rodrigues …) a tu je i Dave Elefson (Megađed), i stvara se utisak da je album rađen po još jednom trendu koji hara Amerikom – albumi sa mnogo poznatih gostiju a prosječnih pjesama.
Nakon dugog preslušavanja, očigledno je prisustvo vrlo dobrih ideja, ali je sve zavijeno u komercijalna studijska rješenja koja više pasuju prosječnom slušaocu u potrazi za lakom notom i brzom zabavom koja zadovoljava samo trenutne prohtjeve, nego slušaoca u potrazi za unikatnim zadovoljstvom, najevidentnije na pjesmi „Just Can’t Let Go” koja se iz uzbudljivog akustičnog razlaganja pretvara u prosječnu power baladu (pjesma sa ovakvim uvodom je mogla da bude zastrašujuće velika). Veći dio pjesama su za radio, da se vrte u pozadini, krate vrijeme dok se obrću hamburgeri ili sređuje mjesečna administracija. Osim par odličnih pjesama, ostatak je prosjek. Dobro da album nije izdao pod Firewind etiketom.
Par puta sam pročitao napisano. Da nisam malo previše strog u svom sudu? Pustio sam par dana da odleži sve. U međuvremenu sam još par puta preslušao album, i na kraju mogu reći da je svaka riječ na mjestu. Treba reći kako stoje stvari.
Nikola Franquelli