Za neupućene, Nick Cave je jedan od fenomena moderne rock muzike. Ovo je gotovo univerzalno mišljenje svakoga ko je i malo upoznat sa njegovim radom. Pisac, scenarista, muzičar, “bad seed”, a od 2006 i “grinderman”, Nicholas Cave svojevremeno je govorio da ga plaši status quo, te da se ne zadržava na snimljenim albumima i napisanim pjesmama već prosto nastavlja dalje. Njegovo stvaralaštvo, kako literarno tako i muzičko, vrlo jasno oslikava jedan krajnje interesantan život i postepen kreativni razvoj ovog pedesetdvogodisnjaka. Odavno je postalo besmisleno vezivati Cave-a za neki muzički pravac ili žanr. Posle nekih zanimljivih tridesetak godina i duplo toliko albuma iza sebe, Cave i dio Bad Seeds-a odlučuju da se vrate korijenima i tvrdom zvuku koji je obilježio početke njihovih karijera. Prvim Grinderman-om su bili prezadovoljni i fanovi i kritičari iako je komercijalni uspjeh izostao (na šta Cave s pravom ne obraća pažnju). Novi album, Grinderman 2, predstavlja sve one ideje, želje i frustracije koje dolaze sa godinama i koje Cave, Ellis, Casey i Sclavunos majstorski pretvaraju u jedan od najboljih rock albuma godine. Ta ideja i inspiracija za Grinderman je ostala ista ali se sada osjeća spremnost da Grinderman bude više od “projekta”, što je prvom albumu i nedostajalo. Dvojku Cave, u svom već poznatom storyteller stilu, otvara riječima “I woke up this morning and I thought what am I doing here” dok nas Casey sjajnim bas rifom uvodi u haotični, psihodelični, hard n’ heavy svijet Grinderman-a. Worm Tamer, When my baby comes, What I Know, fantastična ritam sekcija koja zna kako da isprati ekpresivni duboki vokal i jedan Warren Ellis koji iz albuma u album pokazuje da je kičma čudovišta zvanog Nick Cave and The Bad Seeds, a sada i Grinderman-a. Bukvalno svaki muzički momenat albuma koji je vrijedan pomena zasluga je nemoguće talentovanog Ellisa. Svaka pjesma na albumu udara gdje treba, onako kako treba. Posebnu pažnju skrećem na “extra tracks” koje dobijaju iTunes korisnici (i Japanci pretpostavljam) a koje možete već naći na youtube-u. Tri remixa i nova pjesma. Šlag na torti, verzija pjesme Heathen child gdje gostuje Robert Fripp (King Crimson) na gitari. Dvominutni solo na kraju ostavlja bez daha i potvrđuje moju teoriju da je Fripp najkreativniji gitarista današnjice. Srećom, kvalitetni muzičari se ipak poznaju međusobno pa se ponekad ovako nešto dogodi. Da ne dužim priču: fanovi ce biti zadovoljni načinom na koji stari Nick Cave i obožavaće svaki dio ovog albuma. Svima ostalima ostaje jedan sjajan alt-garage-r’n’r album kakav se danas rijetko čuje. U ovim današnjim, plastičnim vremenima rock and roll odavno nije bolje zvučao.
Boris Spaić