Ako pitate bilo kog muzičara reći će vam da je odlazak na turneje jedan od najtežih djelova njihovog posla. Za afroamerikance koji su svirali prije 1964. i Pokreta za građanska prava (Civil Rights Act), to je bilo gotovo nemoguće. Za tu situaciju su jednako zaslužni bili zakon Jim Crowa i manje kodifikovana, a sveprisutna diskriminacija. Ne samo da je većina klubova i teatara širom zemlje bila strogo podijeljena među rasama, već je i izazov nalaženja mjesta u kojem ćete odsjesti ili restorana u kojem ćete objedovati dodavala još jednu nepoznatu u jednačinu sa kojom bijeli muzičari nijesu morali da se susreću.
Green Book je pokušao da naslika ovu priču. Osvajač Oskara za najbolji film se potrudio da ispriča priču o džez pijanisti Don Shirleyu kojeg igra Mahershala Ali i o papirnom vodiču iz naslova koji je ispunjen destinacijama koje bi poželjele dobrodošlicu tamnoputom putniku i pomogle mu da lakše podnese turneju po jugu SAD-a 1962. godine. U svemu tome ga prati bijeli šofer Tony Vallelonga (Viggo Mortensen).
Film čiji je koscenarista Vallelongin sin pokazao se kontroverznim na više načina. Shirleyevi rođaci su ga proglasili nepreciznim i izjavili da kada je Vallelonga upitao pijanistu u vezi ekranizacije Green Book-a, ovaj nije htio ni da čuje o tome.
Priznanja koja je film dobio od najvećih institucija Holivuda, uključujući Zlatni globus za najbolji mjuzikl ili komediju prethodnog mjeseca, pokvario je veliki nedostatak koji ga pozicionira kao jedan u nizu klišeiziranih filmova o “bijelim spasteljima”.
Green Book neće ubijediti skeptike, ali u njegovom portretisanju života tamnoputog muzičara na putu svakako ima vrijednosti. Ovo je ipak ispala priča koja se uzima zdravo za gotovo: crni umjetnik je bio krucijalan za američku industriju zabave tada, jednako kao i sada, ipak putovanja koja od njih zahtjevaju njihovi poslovi su najčešće bila opasna po život. Čak i kada su mogli izbjeći nasilne konfrontacije, maltretiranje policije ili eksplicitnu segregaciju, prešutne predrasude je bilo gotovo nemoguće zaobići.
Ako o vrstama diskriminacije sa kojima su se susreli, upitate tamnopute umjetnike koji su bili aktivni 1950-ih i ranih 1960-ih, njihovi odgovori su suve činjenice.
“Bile su to potpuno normalne stvari” govori Albert “Tootie” Heath, 83-godišnji bubnjar koji je svirao sa John Coltraneom, Dexter Gordonom i Herbie Hancockom. “One stvari koje biste i očekivali” odzvanja eho 89-godišnjeg Norman Simmonsa pijaniste poznatog po vještinama kojima je pratio Sarah Vaughan, Carmen McRae i Anitu O’Day.
Njima se teško prisjetiti svih momenata kada su se susreli sa rasizmom tokom života muzičara na turneji, jer su takva iskustva jednostavno bila previse česta. No, detalji onoga što su morali da istrpe da bi mogli da ostave dugovječni uticaj na američku kulturu su još više uznemirujući bez blještavih svijetala Holivuda.
Jedna od glavnih borbi afroamerikanaca na turnejama u vrijeme prije Civil Right Acta je bila naći prenoćište. U filmu Shirley i Vallelonga su mogli ostati u istom hotelu dok su putovali na sjever, da bi kada su krenuli na jug, Shirleya zapadao lošiji smještaj. Sudeći po izjavama pet legendarnih džez muzičara sa kojima sam pričala, problem je bio rasprostranjeniji i nije se mogao riješiti uz pomoć Zelene knjige što je u stvari bio skraćeni naziv od The Negro Motorist Green Book. Bila je to serija vodiča publikovanih do 1966. i namijenjena tamnoputim putnicima. “Jednostavno ste znali gdje da idete” prisjeća se Tootijev stariji brat Jimmy (92 godine) koji je bio vođa benda i nekadašnji prateći muzičar Miles Davisa i Freddie Hubbarda.
“Nijesmo mogli ostati u mnogim velikim hotelima bilo gdje, jer bi nam jednostavno rekli da nemaju slobodnih soba” – govori Tootie koji je većinu svojih turneja tog perioda radio po sjeveru i srednjem zapadu. “Nazvali bi, rezervisali sobe, potom bi se pojavili, a oni bi kada bi nas ugledali rekli da im je žao, da su popunjeni, da je neko napravio grešku… što naravno nije bila istina”.
“Nije vam bilo dozvoljeno da odsjedate u hotelima na putu za Kaliforniju” sjeća se 88-godišnji basista Richard Davis koji je sarađivao sa Dizzy Gilespiem, Eric Dolphyem, ali i Bruce Springsteenom i Van Morrisonom. “Samo bi nastavili da vozimo. Bilo je naporno. Sjećam se da sam jednom liku rekao ‘mogao bih zaspati za volanom i imati saobraćajku”. Nije mario“.
Bubnjar Louis Hayes koji sada ima 81 godinu svirao je sa Cannonball Adderleyem kasnih pedesetih. Adderley je poveo bend na jug kako bi svirali na “crnim” koledžima. Hayes koji je živio u New Yorku u to vrijeme, ne sjeća se neke specifične diskriminacije – ali kaže da nikada nijesu stajali nigdje preko noći van univerziteta na kojima su svirali. “Bilo nas je po pet u dva auta i samo bi se zamijenili vozači i nastavljali bi voziti” – prisjeća se on.
Idući dalje ka zapadu, situacija se nije mijenjala. Simmonsov trio je dobio tromjesečni ugovor u Flamingo hotelu u Las Vegasu 1956. U to vrijeme, grad je bio toliko podijeljen da je bio poznat kao Mississippi zapada. Kao i većina tamnoputih izvođača, Simmonsu nije bilo dozvoljeno da ostane u hotelu u kom je radio. Bend je morao naći smještaj u djelovima grada u kojima su crnci bili većina. Simmons se sjeća da do tamo nije bilo asfaltiranih puteva. Dok je bio na poslu, njemu i njegovom triu nije bila dozvoljena komunikacija sa mušterijama mjesta u kojima su nastupali; takođe kada nijesu svirali bili bi otpravljeni za sto u ćošku dvorane.
Jednom, priča dalje Simmons, nekoliko djevojaka su počele pričati sa nama nakon seta. Rekao im je da se nađu u klubu u komšiluku u kojem je bio smješten, a u kom su tamnoputi muzičari džemovali u kasnim satima. Djevojke se nikada nijesu pojavile. Godinama kasnije, saznao je da nijesu uspjele da nađu taksi koji bi ih odvezao do tamo. “Takođe sam saznao da ni konobaricama ni hostesama koje su radile u klubovima u Las Vegasu nije bilo dozvoljeno da idu tamo” – sjeća se Simmons.
Još jedan problem koji je pratio muzičare svuda po zemlji je nalaženje restorana spremnih da ih ugoste. Van većih gradova sjevera, muzičari bi obično pretpostavljali da je za njih hrana isključivo spremana “za ponijeti”. Situacija da im se odbije dati sto je bila toliko česta da se najčešće nijesu ni trudili da pitaju da li ima slobodnih stolova. Hranu bi jeli u kolima ili povremeno u jeftinim hotelima u kojima im je bilo dozvoljeno da odsjedaju.
„Ne bi vas uslužili“ sjeća se Davis, rođen u Chicagu. „To se isto dešavalo i na sjeveru. U nekim slučajevima, ako bend ima muzičara koji malo liči na bijelca, poslali bi njega da nabavi hranu, a on bi je iznosio“. Davis je pragmatičan po pitanju njegovog sučeljavanja sa izazovima obedovanja na turnejama: „Pa, uvijek sam nosio sendvič sa sobom.“
„Nakon 60-ih postalo je mnogo bolje, jer je diskriminacija postala nelegalna – morali su vas pustiti unutra“ – kaže Jimmy. „Ipak restorani su uvijek bili negostoljubivi prema ‘obojenima’. Spremili bi vam hranu, ali ne biste mogli sjedjeti unutra“.
Simmons se sjeća da su putovali jugom sa džez vokalom Dakotom Staton na putu za Californiu: „Vozeći se cijeli dan kako bi našli mjesto za ručak“. U mjestu koje su našli nijesu htjeli da ih puste preko ulaznih vrata, već su ih poslali na zadnji ulaz gdje su imali tamnopute kuvare koji su ih nahranili.
Da je diskriminacija nacionalni problem bilo bi jasno čim se neki muzičar uputi na krajnji jug države. To je bilo posebno jasno muzičarima odraslim na sjeveru.
„Dolazeći iz Detroita nijesam bio potpuno svjestan količine rasizma koji se dešavao tamo dolje“ – kaže Hayes koji je počeo svirati bubnjeve po gradu dok je bio tinejdžer. „Rasizma je bilo svuda, ali me nije doticao, jer ga nijesam ni bio u potpunosti svjestan“. Nijesi morao da ideš na zadnje ulaze ili koristiš različite fontane za vodu ili da ideš u posebne škole“. Oči su mu se otvorile kada je u kasnim tinejdžerskim godinama morao otići u Birmingham na turneju. „Bio sam u apoteci, uzeo sam magazin sa police i otvorio ga. Žena koja je radila tamo me pogledala i rekla ‘Nijesi odavde, zar ne?’ Taj put je bio jako neugodan angažman, recimo to samo tako.“
Svakodnevne borbe sa obezbjeđivanjem hrane i mjesta za počinak su bile monotone u poređenju sa samim dvoranama za nastupe. Do ranih pedesetih, teatri i klubovi su postali najprepoznatljivija mjesta za umjetnike i aktiviste koji se bore za ljudska prava. Producent Norman Granz je dospio na naslovnice odbijajući da svoj all-star šou “Jazz at the Philharmonic,” u kom su učestvovali Roy Eldridge, Lester Young, Billie Holiday i mnogi drugi prenese u dvorane koje su imalle razdvojenu publiku.
NAACP (The National Association for the Advancement of Colored People) je 1951. organizovala bojkot segregiranog Virginia teatra gdje su nastupali Duke Ellington i Sarah Vaughan kako bi prisilila dvoranu da odbaci svoju politiku. Sud je kasnije odbacio njihovu tužbu i teatarska politika je opstala.
Godinu i nešto nakon Hayesovog puta u Birmingham (oko 1956), Nat King Cole je napadnut od strane bijelih supremacista dok je nastupao pred segregiranom publikom. Od 1958. Dave Brubeck bijeli vođa benda pritiskan je od strane južnjačkih univerziteta da nađe zamjenu za tamnoputog basistu Eugene Wrighta. Brubeck je radije otkazivao nastupe nego se povinovao ovakvim zahtjevima.
„Čak i na srednjem zapadu morali smo svirati razdvojene plesove“ govori nam Jimmy o svom vremenu kada je nastupao sa Nat Towles bendom sredinom četrdesetih. „Jedan dan bi svirali za bijelce, a drugi za afroamerikance“.
„Pretežno smo radili na sjeveru“ prisjeća se Hayes nastupa sa Cannonball Aderleyem kome se pridružio kasnih pedesetih. „Sjećam se incidenta u Baltimoreu dok smo svirali prvi set. Cannonball je izašao ispred kluba i vidio sve te mlade obojene ljude koji su htjeli da uđu ali im je rečeno da to nije moguće“. Baltimorske dozvole za točenje alkohola su tada bile razdvajane po rasama. Ili ste imali dozvolu da služite tamnopute mušterije ili one bijele. „Cannon se vratio na scenu održao kratki govor, pokupili smo se i otišli. To je bilo to“.
„Uvijek smo pričali o takvim stvarima, ali smo jednostavno morali da nastavimo da trpimo udarce. Morali smo svirati gdje god su nas tražili i prihvatiti uslove iako su bili jako teški. Nije bilo lako. Ipak postojale su određene oblasti u kojima su obojeni ljudi imali svoje klubove. To je bilo dobro, jer nijesmo morali prolaziti kroz poniženja zbog toga što smo crni“ – kaže Jimmy.
Mnogi muzičari su živjeli u New Yorku u kom su makar postojali više integrisani prostori iako je diskriminacija još uvijek bila jaka. Evropa, još uvijek popularna destinacija za džez muzičare, je izgledala kao sklonište od neizbježnog rasizma u domovini. „Kada sam otišao u Pariz prvi put 1948. bilo je to za mene otkrovenje jer su me poštovali“ – prisjeća se Jimmy i dodaje „Mnogo je muzičara ostalo tamo upravo zbog toga“. Hayes je ipak doživio i drugu stranu: „Bio sam u Italiji kao predavač. Neki omaleni Italijan mi je prišao pokazujući sliku Afrikanca sa koskom u nosu i rekao mi je ‘Ovo ti je predak’“.
Iskustva oviih muzičara nijesu možda toliko dramatična kao ona koja su predstavljena u filmu Green Book gdje se Shirley više puta susreće sa brutalnošću policije. Umjesto takvih situacija naši sagovornici su pričali o iscrpljujućoj borbi koju su morali da vode da bi radili, kretali se i jednostavno postojali. Takva borba je oblikovala život tamnoputih umjetnika kroz decenije. Gurani su u stranu do granica izdržljivosti, ali ako su željeli da nastave sa muziciranjem, nijesu imali drugog izbora do da trpe neizbježnu opresiju. Njihova muzika je ostala dokaz njihovih nevjerovatnih vještina i onoga što su morali da izdrže da bi je dijelili dalje.
„Preživio sam to, ali mnogi moji prijatelji nijesu“ – zaključuje razgovor Jimmy Heath. „Patili su cijelog života i na kraju otišli sa ovog svijeta. Amerika je trebala da bude velika zemlja u kojoj smo svi slobodni… To je sranje, stvarno!“.
Davis, basista koji je radio sa nekim od najvećih imena džeza i popa sažima sve to u rečenicu: „Nije ovo ništa novo! Dešava se i danas“.
Natalie Weiner
Prevela i priredila ekipa Mulja