Konačno je Damon Albarn izdao stoprocentno digitalni album svog digitalnog benda. Bilo je krajnje vrijeme. Kad je već spreman da svira uživo sakriven iza projekcije “pravog”, animiranog benda (baš onog iz spotova) onda je više nego prikladno izdati album na internetu. I priznajem, prvi put kad sam ga preslušao nisam znao za jednu vrlo važnu i interesantnu činjenicu. Naime, cijeli album je snimljen na iPad-u (popularnom tablet računaru koji izgleda kao neka sprava iz Star Treka) i to za vrijeme američke turneje, praktično na putu između svirki. Sigurno bi veću kritiku zaslužio ovaj nesvakidašnji, pretjerano digitalan način stvaranja muzike da je album kao album loš. Ali on to, srećom po Albarna i Apple korporaciju, nije ni najmanje. Istina, The Fall ima svojih nelogičnih i ponekad djetinjastih momenata ali to je već odavno standardni dio svakog Gorillaz izdanja na koji smo naviknuti. Tu se otprilike završava svaka sličnost sa ranijim Gorillazima i The Fall, za promjenu, zvuči vrlo lo-fi, sirovo i eksperimentalno, sa melodijama koje su kao stvorene za neki “Paranoja u Las Vegasu” road trip.
Većina pjesama sa albuma brzo ulaze u uši kako svojom jednostavnošću tako i detaljima. Kažem većina jer ima par njih koje prosto djeluju kao da im nije mjesto na albumu (npr The Joplin Spider). S druge strane, Phoner to Arizona i Revolving Doors su dva instant hita koja otvaraju album napičenim sintisajzerima, elektronskim vokalima i, u slučaju ovog drugog, ukuleleom (ili bar nečim što zvuči tako). Hillbilly Man počinje kao odlična baladica sa smirujućim gitarskim rifom i uspavanim Albarnovim vokalom ali se posle minut neshvatljivo pretvara u neki elektro space trip (propraćen, iz nekog razloga, lavežom). Fanovi bi rekli da i ovaj momenat ima dubok smisao i da je djelo genija, ali objektivno, bolji efekat bi bio postignut da je Albarn jednostavno napravio dvije pjesme umjesto ovog nasumičnog skoka u sred jedne. Putešesvije se nastavlja sa Detroit, Shy-Town i Little Green Plastic Bags. Dovoljno je reći da će većini biti problem prestati da zvižduckaju sjajni Detroit koji je usput jedna od najkraćih pjesama na albumu koja istovremeno ostavlja najbolji utisak. Shy i Little su smirene, svemirske ode Čikagu koje odišu urbanim, uličnim tonom i sjajan su soundtrack za noćnu vožnju pod svjetlima grada. Vrhunac albuma je ponovna kolaboracija sa fenomenalnim Bobby Womackom (Bobby in Phoenix) koji, kao i na prethodnom albumu, moćnim glasom izdiže cijelo iskustvo na viši nivo. Manje više svaka stvar sa The Fall-a opisuje neki grad, predio ili uopšte atmosferu Amerike, od industrije gorepomenutog Detroita do prirodnih ljepota Kolorada (The Speak it Mountains). I dok ovo nije prvi put da neki britanac, inspirisan ljepotom sjevernoameričkog kontinenta i “amerikanom”, napravi zanimljiv, skoro konceptualni album (v. Mark Knopfler), rezultat je jedan krajnje jedinstven putopis modernog muzičara i njegovog odnosa sa okolinom koja ga gotovo agresivno inspiriše da stvara. Brilijantne ideje se na The Fall nižu jedna za drugom i slušaoca sa lakoćom ispunjavaju pozitivnom energijom, uprkos dubokoj melanholiji pojedinih pjesama.
Stari fanovi projekta Gorillaz neće u ovom albumu pronaći ono na šta su navikli (ironično, s obzirom da je upravo zvanična fan grupa prva imala priliku da sluša album) i mnogima, sudeći po komentarima, The Fall predstavlja mrlju u karijeri ovog virtuelnog benda koju je najbolje što prije zaboraviti. Ova promjena ipak nije loše sprovedena a nije ni toliko drastična i feel starih Gorillaza, voljeli ga ili ne, je i dalje prisutan. Sve što se promjenilo je okruženje i način realizacije same ideje i to je u ovom slučaju, sa aspekta samog zvuka, bio pun pogodak.
Boris