Ako je kakav slučajni prolaznik zalutao u subotu predveče oko bišeg Doma vojske u Nikšiću, vjerovatno je pomislio da se nalazi u nekom drugom gradu. Prizor napuštene zgrade i bučne muzike koja je dolazila iznutra, uz gomilu ljudi koji su se zabavljali izgledao je kao scena iz skvota u nekoj od zapadnoevropskih metropola. O čemu se zapravo radi jasno je kada ugledate bend između okupljenih, dva kamermana koji pokušavaju da zabilježe to što vide, zastavu “Addicted to hard core” (Navučen na hard core) i veliki grafit na kojem piše “Gomila nesklada”. Istoimeni bend snimao je svoj prvi spot, za pjesmu “2000 godina”.
Snimanje je kasnilo nekih sat vremena, a pedesetak momaka i djevojaka je u dobrom raspoloženju plesalo uz muziku puštenu sa razglasa pokušavajući da zaboravi na nesnosnu zimu. Na pitanje kako podnose hladnoću, jedan od momaka odgovara bez riječi, uz smiješak pokazujući na bocu rakije. “Vidjećeš tek noćas kako će da bude”, kaže on.
Ispred Doma vojske autor spota Predrag Njunjić konačno prilazi užurbanim korakom i sa svojim kolegom i pomoćnikom Danilom Pendom, inače autorom spotova za grupe “Qtera” i “Shin-ei”, ulazi u neizbježni dijalog o tome “kako uvijek fali opreme” za ovakva dešavanja.
“Kad vidiš Dom kako izgleda, znaćeš kuda ide ovaj grad”, govori režiser Pendu. Dom vojske zaista jeste samo jedna od ružnih, napuštenih komunističkih građevina, simbola tranzicije rasijanih širom Nikšića, među kojima svakako prednjači ono što liči na veliki srušeni svemirski brod usred centra grada – nikada završeni Dom revolucije.
Snimanje konačno počinje i sve izgleda kao da se nalazimo na setu nekog poznatog benda. Scenario je klasičan omaž standardnim američkim hard core spotovima – bend koji bijesni između prisutnih, a publika koja trči oko njih dižući prašinu, zatim odlazi iza i pravi haos. U “šutkama” jednako učestvuju i momci i djevojke. Među njima su i članovi još nekih nikšićkih bendova – “Off dutya”, “Marblea”, “Pankreasa”…
Nošeni vibracijama koje im šalju prijatelji, gitaristi skaču okolo sa instrumentima, dok Tomaš Pejović u jednom momentu čak ustaje od svojih bubnjeva i priključuje se masi. Scenom dominira frontmen i vokalista Marko Vukajlović koji vrlo ozbiljnog izraza lica viče svoje stihove u kameru, a zatim počinje da “benguje”.
Između pjesama dosta šale i smijeha među prisutnima, ali kada Njunjić da znak za početak snimanja, svi vrlo ozbiljno shvataju svoje uloge – i bend i publika. Na kraju svakog tejka zgradom se prolamaju bučne ovacije učesnika. Zadovoljstvo na njihovim licima govori više od riječi – ovo za njih nije obično snimanje spota, u subotu veče oni su gradili kulturu svog grada.
Ili možda bolje reći antikulturu, jer su ovi momci i djevojke gro ekipe koja buntovno prkosi sivoj realnosti Nikšića, u kojem se kao i u ostalim gradovima Crne Gore mladima servira “kultura” koja njima ne odgovara. Oni su u subotu veče po ko zna koji put poslali jasnu poruku – da ih ne zanima “društveno prihvatljivo” i da se ne stide što su “različiti”, kako glasi naslov možda i najpoznatije pjesme “Gomile nesklada”.
“Prije svega moram da se zahvalim Zeju i Ivanu Lučiću, oni su nacrtali grafit i mnogo nam pomogli, i naravno želim da se zahvalim Batu Njunjiću na svemu što je uradio. Ne znam kojim riječima da opišem koliko sam oduševljen njihovim učešćem u ovom bitnom trenutku za moj bend. Oni su ti koji nas guraju i vjeruju u nas sve ovo vrijeme, iako su dosta stariji”, kazao je bubnjar Tomaš Pejović.
Odzivom ljudi je kaže prijatno iznenađen i nada se da će se to održati. On je obećao da će njegov bend nastaviti da svira i da promoviše nešto što nije svakidašnje za Crnu Goru, te da će ostati iskreni kao što su bili i do sada.
“Sve ovo je bukvalno bez centa urađeno i bez pomoći drugih ljudi ne bi se ni desilo, zato im se iskreno zahvaljujem”, saopštio je on.
Stefan Strugar
vijesti.me