Kada su Gomila Nesklada počeli sa radom, bili su kao neka egzotična životinja. Interesantni, veseli klinci iz komšiluka koje poznajemo i sa kojima se dičimo, „Ma ja ih znam, to su mi prijatelji”. A onda su ti „klinci” iskazali želju da idu korak dalje, ne samo da sviraju po rupama i na kojem ozbiljnijem koncertu, već i da snime album. Rekoše da će to uraditi u Beogradu. U zemlji željezo-armirani-beton skeptika, ova vijest je bila prihvaćena sa podsmjehom. „Ma gdje će oni za Beograd?” Međutim, naziv Gomila Nesklada ne stoji za bend, već za prostor i za vremena u kojima rade, a bend je itekako održao svoju riječ. „2000 Godina” je prvi album Nikšićke petorke. Svoju muziku karakterišu kao Hard Core, ali tu ima još nečega, a ponajviše mladalačkog bunta, muda i zuba krvavih od svakodnevnog čupanja i ugriza života i ljudi.
Lagani „Intro” uvodi slušaoca u batinanje ritmovima i rifovima, a naziv naredne pjesme, „Sila”, najbolje opisuje što možete da očekujete od ovog albuma. Najistaknutiji su Hard Core uticaji sa karakterističnim mid tempo i vrlo teškim ritmovima, ali bend ne bježi ni od klasičnog thrash rifovanja, ili laganijeg ritma kao na pjesmi „Različiti”. A upravo ova pjesma, i još „To Wake The Beast Within” (jedina pjesma na engleskom jeziku i mogući pokazatelj kretanja benda) su apsolutni favoriti i dva hita.
Jedino na što bih skrenuo pažnju je da na sledećem izdanju više pažnje treba obratiti na produkciju, čistoći samog zvuka, instrumenata i vokala koji se na momente ne razumije najbolje. Koliko para, toliko i muzike. Za par dana potrošenih na snimanje i produciranje albuma niko nije očekivao album koji će se produkcijski mjeriti sa nekim zvučnim imenima ovog žanra. Mada, malo ko je i očekivao ovako dobar album.
A što sve bend ima od svog ovog silnog truda, od puta, potrošenih para, snimanja i sada albuma. Da li ste i o tome razmišljali? Materijalno zadovoljstvo svakako nemaju, ali zato imaju enormnu satisfakciju da su uradili nešto što se na crnogorskom tlu ne radi baš svaki dan. Satisfakciju da se čuje i njihov glas i to itekako glasno, satisfakciju da se izađe na scenu i kaže „ovo su naše pjesme, ovo smo mi komponovali, ovo smo mi uradili i to nam niko ne može oduzeti do kraja života”, a to je nešto čime se malo ko može pohvaliti, u bilo kojoj sferi života i rada.
Nikola Franquelli