Sa Golubom sam prvi intervju uradio negdje 2008. godine dok je bio u Avganistanu. Tada smo o Goblinima pričali u prošlom vremenu. Nakon toga svi znamo šta se desilo, i kako. Na radost mnogih fanova benda Golub izdaje knjigu i naravno pod hitno je bilo da se ona pročita. Ovo nije knjiga za preporuku. Ovo jednostavno svaki ljubitelj jugoslovenskog rokenrola treba da pročita. I ovo nije knjiga koja se voli ili ne voli. Ovo je dokument, istorija, roman, bio i autobiografija u svom sirovom, pankerskom, rokerskom izdanju.
Kada pročitate knjigu shvatićete u stvari pravu poentu i iskrenost ovog sastava i shvatiti zašto su veliki kao bend i kao ljudi. A sigurno će i jedno i drugo potvrditi svako ko je jednom porazgovarao sa njima, tj. slušao ih.
Knjiga je vrijedna hvale iz više razloga. Prvi jeste da se prikaže put jednog provincijskog pank rok benda na marginama užasa kakve su 90te zaista bile. Drugo da se prikaže volja, rad i napor koji je u tom užasu bio potreban da se izađe iz provincije. I na kraju da se prikažu međuljudski, životni, egzistencijalni odnosi i procesi koje je to vrijeme nosilo.
Mislio sam da se o tom periodu neće nikada pričati kao o nečemu što je bilo pozitivno. Golub ovom knjigom potvrđuje, ali i negira to. Dakle dolazimo do opšteg mjesta života na Balkanu. Da nema tog perioda koji je stalan, konstantan i dobar da se bavimo kulturom, alternativom, rokenrolom. Ali da nam, prijatelji moji, u svim tim vremenima trebaju muda, koja je ovaj bend tada imao, je za primjer.
Ne želim da prepričavam knjigu. Ali u jednom dijelu koji je posebno važan i koristan za sve one koji se bave rokenrolom, Golub objašnjava šta je sve potrebno danas mladom bendu da bi se bavili muzikom. U književnosti nema istina, već fikcija, međutim realizam koji nam autor prikazuje kroz hektolitre znoja, alkohola, gandže, događaja, priča, odmah vas ubaci u prvo lice i odmah ste u tim scenama. Većina njih je iz današnje perspektive nezamisliva, naročito mladim čitaocima, a stariji već govore: „Pa jebote, kao da prepričava moj život.“ Vjerovatno su se tako mnogi osjećali, živjeli, mislili i radili. Zato smo imali sijaset festivala, bendova, novinara, izdavača, organizatora koji se takođe pojavljuju u knjizi, a koji su predstavljali udarnu snagu rokenrola u Srbiji.
Mnogo lijepa stvar koju sam uočio u knjizi jeste roditeljstvo. Ono je dato kao primjer pomalo već izgubljene vrijednosti. Roditelji su tu, prisutni i pomažu djeci. Roditelji su stub, na kraju se priča i završava praktično tako što Golub shvata da je tata, i to je posebno emocinalan dio.
Emocije ne manjka kroz cijelu knjigu, ni šale, ni klasičnih momačkih zgoda i nezgoda koje prate svaki bend, svaku ekipu i svakog pojedinca. Ovo je samo još jedan pečat i dokaz da je ovaj bend morao da uspije. A da nijesu istorija pokazaće vrijeme koje je pred nama.
ĐorđepunX