Doček nove godine je u Budvi bio na zavidnom nivou sa koncertima nekih od najzapaženijih pop rock izvođača sa cijelog balkana. Bina je ostala da i naredne noći posluži za reprizu slavlja, i u svoj toj gunguli se našlo mjesta i za jedan domaći metal bend.
Iznenađenje, i to veliko, da je jednom metal bendu, na velikoj bini i na profesionalnoj opremi pristojne snage, pored velikih imena mainstream muzičkog opredjeljenja, pružena prilika da pokaže što zna i umije. Možda je signal da se u razmišljanju pojedinih uticajnih magnata muzičke scene, nešto mijenja. Kako god, ovo nije niti pravo vrijeme niti mjesto za špekulacije, ali valja o ovome razmisliti. Goddamn sam imao prilike da gledam samo jednom, nekih godinu dana prije ove svirke, i to je bilo sasvim fer i korektno, a večeras su mi pripremili par iznenađenja. Prvo, i možda najvažnije, ozbiljnost koju su pokazali prije i tokom same svirke. Mladi po godinama, ali nikako neozbiljni, što je prvi preduslov za ozbiljan rad. Drugo, uigranost benda je na vrlo visokom nivou. Uloženi trud i rad su i više nego očigledni i napredak je bio opipljiv tokom cijelog, hmm, kratkog, ali mislim značajnog nastupa. U izvedbi nije bilo poigravanja, već je od početka do kraja to bila jedna vrlo profesionalna i ozbiljna svirka, a opet ležerna i znalački odrađena i odsvirana i Goddamn više niko ne može smatrati početničkim bendom. Treće, frontman je svoj dio posla shvatio vrlo ozbiljno i jeste bio osoba koja drži bend na okupu, koja komunicira sa publikom i vodi bend, što je za opstanak bilo kojeg benda jedna bitna stavka.
Na repertoaru su većinom bili metal klasici bendova Slayer, Megadeth, Metallica ali i dvije već dobro poznate autorske pjesme „Too Stubborn To Die” i „Against The Curse” koje, na moje malo iznenađenje, nisu prošle nezapažene, već ih je publika ispratila zajedno sa bendom. Kao prvi bend noći koji otvaraju binu, bili su „osuđeni” na prosječan zvuk koji ne ide na ruku svirački intenzivnim i zahtjevnim pjesmama koje Goddamn svira, i iako dosta jak, ipak je donekle oskudjevao na kvalitetu da bi užitak bio potpun. To je uvjek tako bilo i tako će i biti jer se sva snaga i kvalitet uvjek čuvaju za zvijezde večeri. No, i pored toga, „Peace Sells But Who is Bying” ili „Seasons in the Abbys” ili autorske pjesme, su itekako bile dobro propraćene i ova svirka po mojem poimanju je bila uspješna.
Goddamn su bend koji je i više nego spreman da uradi sledeći korak i krene sa isključivo autorskim radom, što bend i potvrđuje, a nama ostaje da se malo strpimo i očekujemo najbolje, što, sudeći po svim ovim dobrim signalima, ne bi trebalo da izostane.
Nikola Franquelli