U Britaniji subkultura je izrasla oko licnosti urbane bijele radnicke klase koja je u svojoj vatrenosti gotovo religiozna. Njeni sakramenti su opijanje, svade i „ganjanje ženskinja”, njene crkve su pabovi i tribine fudbalskih stadiona, a jednim dijelom njeni patroni su The Verve, Gallagheri, Blur… Kvartet Glasvegas, iz Glazgova, proizvod je ovakvog svijeta. Nihov frontmen, recimo – James Allen, je bivši poluprofesionalni fudbaler. Stoga, njihov sjajan debi album govori svim tim strahovima, frustracijama i srcoboljama vješto zaobilazeci kliše. Bilo da je u pitanju herojska prica o marljivom radniku kao u „Geraldine”, poraz na uzavrelom terenu „Go Square Go”, ili oplakivanje oca kojeg tu nema „Daddy’s Gone”, Alen uporno „valja” svoje škotsko kotrljajuce „r” transformišuci sitne detalje iz svakodnevnog života u sjajan ep. Naravno, svemu tome doprinosi gitarski „cunami” u kome ima svega – od Phil Spector-a, preko Jesus and Mary Chain do Oasisa. Ipak, emotivni centar albuma „It’s My Own Cheating Heart That Makes Me Cry” ili “krešendo propasti” kako je Allen naziva, je dokaz da su Glasvegas mnogo posveceniji mazohisti nego što su ovi ikad bili.
Glasvegas – Glasvegas
