Kultur Shock dolazi iz Sijetla, svirate muziku koju cijeli svijet razumije a imate iskustvo i korijene Balkana. U svemu tome ima mnoštvo problema. Vezani ste za aktivizam, između ostalog i zbog toga što ste na etiketi Džela Biafre. Šta je po vama glavni problem u svijetu trenutno?
Muzika i generalno umjetnost u principu treba da se razumije svuda po svijetu. Mislim da je to u stvari prirodno stanje stvari i događaja. Ukoliko ne razmišljaš puno i pišeš o onome šta te boli ili šta osjećaš mislim da ne možeš pogriješiti, ali ukoliko počneš razmišljati o tome šta se kome sviđa, kome ćeš šta prodati i na taj način sprovoditi u djelo umjetnost koja je u tebi onda to više nije umjetnost u tebi, nego ti umjetnosti i umjetnost kao takva prestaje da ima značenje umjetnosti. Svodi se na vještinu. Nad vještinom čovjek ima moć, nad umjetnošću nema. Zbog toga je umjetnost – umjetnost.
Stvari su vrlo jednostavne u životu ali ih mi iskomplikujemo. Počinje se od početka ne od kraja. Pišeš i stvaraš zato što je to u tebi, a ne zbog toga da bi to nekome prodao na kraju.
Što se benda i aktivizma tiče to je ista priča. Ja nisam napravio ljubavnu pjesmu od Mače moje čupavo ne zbog toga što nisam htio, nego zbog toga što je sve ono što se oko nas dešava preuzelo naše duše i boriti se protiv toga je prirodno. Usudio bih se reći da kada pobjedimo nećemo samo pobijediti zlo nego ćemo napraviti mjesto za dobro, tako da ponovo možemo da pišemo ljubavne pjesme. Jedva čekam da se to dogodi i nadam se da će se dogoditi za mog života.
Bjafra i ja smo drugovi razumijemo se i isto mislimo. Zato i radimo. On je jedan od rijetkih ljudi koji radi ono što mu se sviđa i ono što voli i j*** mu se za ostalo. Tu smo se našli.
Novi singl je tu. Kultur shock nastavlja sa svojom prepoznatljivom pričom. Koliko je tu priču teško održavati u kreativnom smislu?
Ma brate moj, kreativno je najlakše. Da je sve tako lako u životu kao kreativnost život bi bio pjesma. Ove ostale logističke socijalne ovozemaljske stvari stvaraju probleme. Zadnja godina i po dana bila nam je teška i značajna u isto vrijeme. Značajna po tome što smo dobili priznanja koja nismo ni sanjali da ćemo dobiti. Sudjelovali u filmovima o kojima nikad nismo razmišljali da će se napraviti o nama. Međutim u istim tim filmovima pojavljivali su se svi ljudi pa i životinje koje smo izgubili u prošlo godinu i po. Moji najbliži. U isto vrijeme ploča koju smo pripremili nije mogla da se izda zbog svih tih tragedija, nismo mogli na turneju, a u meni vrije tako da sam napravio još jednu… kao svjedočanstvo ovog čudnog vremena za nas. Čudno baš čudno kao neki sci-fi film.
Na Lake festu u tri dana imamo skup bivših i sadašnjih bendova iz BIH. Tu je Đuro sa Štampom, Nele, Dubioza, tu ste vi. Zanimljiv je i šarolik taj presjek scene. Muzika pronalazi put i poslije toliko godina do neke nove i mlade publike… Kad smo kod Lake festa, ljudi pamte vaš nastup jako dobro kao i klubsku svirku u Nk pubu. Od tada je počela velika ljubav benda i publike…
Mogu vam reći da jedva čekam. Ne samo zato da se vidim sa starim drugovima iz svih tih bendova koje ste pobrojali nego i zbog toga što sam poželio Crnu Goru. Svaki put u Crnu Goru meni nekako dođe kao Spomenar sa puno razglednica u kojem nekako komuniciram sa precima koje nisam ni poznavao.
Ljubav između nas i naših ljudi (ja ih ne zovem publika jer mi nekako to ima prizvuk udaljenosti) je vrlo specifična. Davno nekada prije skoro 30 godina Mi smo im se iskreno obratili oni su nama dali svoju ljubav, a mi njima sve što imamo. Ne govorim o generalnoj publici nego govorim o vrsti ljudi koja nas sluša od početka ili se priključila u sredini zbog toga što su se rodili kasnije. Govorim isto tako o mladim ljudima kojih je većina sada na našim koncertima. Koji su pametniji od nas. Koji neće da prave greške koje smo mi pravili slušajući svoje roditelje koji znaju da ne slušate starije je poruka, a ne obrnuto. Naši ljudi imaju integritet, moral, mišljenje i ukus koji je identičan našem, mom ličnom. Mi im obećavamo da se nikada nećemo promijeniti i da ćemo uvijek raditi ono što volimo znajući da upravo to od nas očekuju i zato su u stvari s nama. Svo ovo vrijeme.
Zanimljivo isto tako što nas neki ubrajaju u regionalne bendove. To mi u početku nije bilo jasno jer smo mi američki bend koji je počeo i još uvijek radi većinom na 9:00 h do 6:00 h vremenske udaljenosti, a onda dođemo i to prezentiramo u mom zavičaju. To je u principu jedina veza između nas i Balkana, ali kao što vidim i počastvovan sam da je to Balkanu dovoljno da nas prisvoji. Hvala!
U Sijetlu postoji svjetski poznati KEXP na kom ste nastupali u nekoliko navrata. I na tom radiju i yt videu vidimo bendove koji sviraju muziku svijeta kombinovanu sa modernim zvucima. Koliko je zapadna hemisfera kroz vas i slične bendove naučila o istočnoj muzici?
Kexp je jedna od fundamentalnih potpora na našim počecima. Danas slobodno mogu da kažem, naši prijatelji, a tada ljudi sa toga radija su nas prisvojili, razumjeli i podržali od samih početaka. Ta zapadna obala je u stvari jedan kosmopolitski nastrojen multikulturalni raj. Mene podseća na Sarajevo od prije rata. Ja se sjećam kad smo počeli i podrške koju smo dobili od tih ljudi, umjetnika, pozorišnih radnika i muzičara iz San Franciska i Seattlea. Bez ikakvog razloga i bez ikakve koristi ljudi su nas prihvatili kao svoje. Nikada to neću zaboraviti. To vrijeme kasnih 90-ih godina poslije grungea je u stvari vrijeme prihvatanja drugačijih zvukova na koji oni nisu navikli, ali su bili dovoljno otvoreni da sebe podlože njima i da ih prihvate. Ničega ovoga ne bi bilo da nije bilo toga. Hvala im do neba.
Ono što je duboko ukorijenjeno u naše biće jeste ta promaja. Koliko imamo takvih strahova koji su svojstveni samo nama u odnosu na ostatak svijeta?
To je naša ostavština 🙂 . To je naša tradicija. Nisu tradicija i ostavština samo stvari koje su realne nego i stvari koje su mitovi i legende. Koliko vam je puta đed pričao priče koje nisu istinite koje je neko izmislio, ali svi smo u njih vjerovali i nosimo ih u srcima bez obzira Jesu li istinite ili ne.
E tako kad vam baba kaže čuvajte se promaje, nemoj vruć piti vode, ne sjedi na hladnom betonu ili kad neko otvori prozor u gradskom saobraćaju na plus 40 vani… ko god počne da viče da se prozor zatvori, nasmiješite mu se i pogledate ga ne sa čuđenjem i neodobravanjem, nego onako toplo porodično familijarno istinski kao što bi pogledali svoga đeda ili babu.
Glavni krivac za ideju za pravljenjer ove pjesme je moj drug Saša Hemon. Originalno iz Sarajeva, sa omladinskog programa iz 80-ih, a danas veoma cijenjeni američki (?) pisac. U svojoj knjizi Nowhere Man on kaže; “My wife who is a neurosurgeant in Chicago will never know that her mouth will twist around her neck when she washes her hair and opens the window and the door at the same time”.
Sjedimo mi tako jedemo nešto u Sarajevu prije par godina, pričamo o promaji i kako u stvari ne postoji niti jedan naučni dokaz o njenom postojanju, i on meni kaže: ‘znaš šta jarane neko bi to morao objasniti Zapadnom svijetu na engleskom u pjesmi. Ne vjerujem da su oni mene shvatili u toj knjizi. I to bi trebao biti ti’.
Evo neki dan kad sam završio, poslao sam mu je i kaže; “To jarane! Dere ko mala željezara”!
ĐorđepunX
foto: facebook/kulturshockband