Geri Bušel je britanski novinar, kolumnista, pisac, novinar, muzičar, fudbalski hroničar, trend seter, “krivac” za nastanak Oi! žanra punk-a. Svjedok rađanja i umiranja bendova i muzičara od 70-ih do danas. Pisao za The Sun, The Sounds, The daily star Sunday, i mnoge druge novine i tabloide. Jednom rječju legenda. Uhvatio sam ga između redovnih javljanja koje imamo tokom godina dok je putovao vozom nazad u London i pitao ga o rađanju jedne važne subkulturne scene koja je oblikovala muziku. Oi!
Prvo sam pročitao vaše ime u kompilacijskom LP-u “Music for Nations” pod nazivom “The Kids Are United”. Na poleđini ploče bio je vaš tekst o Oi! bendovima iz časopisa Sounds. Mnogi od tih bendova postali su poznati i popularni. Kako komentarišete sav uspjeh bendova iz Oi! ere? Vi ste im dali naziv žanra, tako su estetski na neki način oblikovani, a bili ste i menadžer nekim popularnim bendovima tog perioda kao što su The Blood i Cockney Rejects, među ostalima.
Da, veoma sam se zanimao za prvu generaciju pank bendova u UK – Sex Pistols, The Clash, The Jam, Buzzcocks, Damned, X-Ray Spex, Stranglers itd. Toliko sjajnih bendova. Ali ubrzo je postalo očigledno da mnogi moji heroji nisu bili radnička djeca kakva su se pretvarala da jesu. Bili su prevaranti iz srednje klase. Njihova muzika je i dalje bila sjajna, ali sve ostalo je bila poza. Pridružio sam se časopisu Sounds 1978. godine i podržavao Ruts, Skids, UK Subs i Sham. Do 1979. godine bilo je očigledno da se punk mijenja. Pojavili su se novi radnički bendovi; njihov zvuk je bio tvrđi, a refreni više orijentisani na fudbalske tribine. Glavni bendovi su bili Angelic Upstarts i Cockney Rejects. Isprva sam ih nazvao Real Punk, a zatim sam smislio naziv Oi! jer je Stinky Turner uvijek govorio “Oi!” između pjesama kako bi privukao pažnju publike. Rejects su me zamolili da ih menadžerišem i pomogao sam im da dobiju ugovor sa EMI. Tada sam se povukao. Volio sam The Blood, ali su bili neuredni, čak i za mene! Bili su previše lijeni i previše pijani da bi ostvarili svoj potencijal. Kažem to kao prijatelj.
Kada govorimo o tom vremenu, čak je i kontroverza oko Oi! žanra počela s kompilacijom koju ste uradili “Straight Through Oi!” na kojoj je Nicky Crane bio na naslovnoj strani. Ali ubrzo su se pojavili desničarski skinheadi na sceni. Čini se da nijedna druga muzika nije politički podijeljena između desne i lijeve strane. Kako komentarišete taj politički segment?
Slika Crane-a je bila greška, jednostavno rečeno. O tome sam mnogo govorio. Organizovao sam fotosešn sa Carltonom Leachom (čiji je život inspirisao film Rise Of The Footsoldier), ali slike nisu bile dobre. Tražio sam drugi foto sešn, ali Carlton se nije pojavio. Tako je Decca/Phonogram angažovao jednog od svojih dizajnera da napravi drugačiju naslovnu stranu koja nije bila upotrebljiva. Imao sam sliku Crane-a kao božićnu čestitku na zidu svog kancelarije, bez svih boja. Nisam znao da je to Crane. Mislio sam da je to scena iz filma The Wanderers. Rekao sam izdavaču da iskoriste tu sliku jer je bila jaka, agresivna slika. Znate već šta se desilo potom…
Mas-mediji su uglavnom odgovorni za podsticanje krajnje desnice među skinheadima. Prije nego što su se zainteresovali i izvrnuli istinu da podrže svoju naraciju, većina skinheadsa je bila ili apolitična (većina) ili socijalistička, sa malim elementom neonacista. Već 1978. godine, u južnom Londonu su postojali crni skinheadsi (Afro Boys). Skinhead kultura je bila mješavina jamajčanskog reggaea i engleskog radničkog stila. Ali, nažalost, novinski izvještaji su se fokusirali na taj mali neonacistički element, a onda se uključio Holivud i razvila se mitologija. Kao što kažu: laž je već na pola puta oko svijeta prije nego što istina obuje čizme. Do tada je Oi! vidio samo rivalstvo kada je u pitanju fudbal.
Takođe, veliki dio Oi! muzike su fudbalske tribine. Mnogi bendovi su čvrsto povezani sa fudbalskim klubovima i fudbalskim himnama. No, kao i drugi segmenti društva i fudbal se mnogo promijenio. Da li još uvijek imamo tu vibru u Oi! muzici vezanu za fudbal?
Da, većina bendova je tada imala svoju firmu, čak i mi, iako se desilo i da Business ujedini huligane West Hama, Chelsea i Millwalla u svojoj publici. Prvi nastup Cockney Rejectsa u Bridgehouseu nije imao nikakve skinheadse. Bili su to bivši skinheadsi i bivši modovi, i većinom fudbalski huligani iz raznih timova uključujući Spurse, Arsenal i Charlton, kao i WHUFC.
Napisali ste mnogo sjajnih knjiga. Ali ono što mi se posebno izdvaja je zvanična autobiografija Iron Maiden iz 1984. godine “Running Free”. Kako je to došlo do realizacije?
Hvala. Počeo sam da pišem o Iron Maiden za Sounds 1980. godine. Svidio im se moj stil i londonski žargon, i pozvali su me da napišem knjigu. To je bilo opasno zabavno.
Radili ste i za jedan broj mainstream medija uključujući novine The Sun, The People, Daily Star… Na koji način su štampani mediji odgovorni za popularnost muzičkih žanrova i umjetnika u danšnje vrijeme u kom postoji čitav jedan cyber svijet?
Pisao sam za nekoliko nacionalnih novina, ali nažalost, štampa je u opadanju i prodaja novina je pala kao kamen. U 1980/81. godine, Sounds je prodavao četvrt miliona primjeraka nedeljno. Nadmašili smo NME. Ali danas ne postoji ekvivalent Soundsu, nema Johna Peela. Svi pravi uticaji su, kao što kažete, online.
Šta mislite o Britpopu? Svjedoci smo ludila oko Oasis-a ovih dana…
Bilo je uzbudljivo 90-ih. Alan McGee je bio veliki fan Upstartsa. Oasis su napravili dva sjajna albuma i onda su potonuli u kokainu.
Moram da vas pitam i za još neke stvari koje se dešavaju. Među njima imamo Franka Cartera sa Pistolsima? Možda bismo mogli ponovo vidjeti The Clash, ali sa nekim novim pjevačem? Cockney Rejects postaju punk supergrupa…
Možda, ali radije bih vidio nove, mlade ulične bendove koji se pojavljuju sa energijom punka.
Kako vidite punk i Oi! danas, posebno u UK?
To je uglavnom retro. Nostalgija. Ali postoje neki dobri mlađi bendovi poput The Chisel i Crown Court. Na našim koncertima vlada relativni mir. Imali smo punk rock curry klub u ponedeljak i bilo je ljudi iz Millwalla, Chelsea, Spurs, Charltona i West Hama. Stara mržnja je nestala. Uvijek je to bilo ludo. Radnička klasa se bori protiv radničke klase umjesto protiv pravog neprijatelja.
Recite mi neke bendove koji su raritet, a koje volite ili neke nove za koje nije puno ljudi čulo.
Mislim da su većina najboljih bendova poznati. Rekao bih da su podcijenjeni bendovi kao što su Seaside Rebels, Forced Reality, Runnin’ Riot, Angry Agenda, The Press, The Prowlers, Case i Hardsell. Oduševljen sam Tommy Schitt & The Punishment Fuckers, koji se mogu svrstati u streetpunk. Ne mislim da su Bruisers mnogo cijenjeni u Britaniji, ali su bili/jesu fantastični. Takođe, ocjenjivao sam i The Blades UK. Ako budem radio kompilaciju povodom 45. godišnjice Oi kompilacije, tražiću nove bendove kao i stare. Nabat obožavam!
Šta se dešava sa vašim bendom The Gonads?
Imamo još četiri nastupa, a zatim ćemo prestati sa turnejama zauvijek posle 6. decembra. I dalje želim da snimim još jedan album. Poslednji album Revolution Now! (iz 2022) bio je jedan od naših najboljih.
Hvala vam mnogo za intervju i pozdrav iz Crne Gore!
Bila je zadovoljstvo razgovarati s vama. Živjeli!
ĐorđepunX