2016. godine konačno izašao je dokumentarac o jednom od najboljih fudbalera svih vremena (barem je to moje skromno mišljenje) – legendi Mančester junajteda i Sjevernoirske reprezentacije. Jeste da nijesam rođen u doba kad je bio aktivan, ali sam kasnije pogledao dosta snimaka o njegovoj igri. Njegovu karijeru smatram jedino važnom u periodu igranja za Mančester sa kojim je osvojio sve moguće. Dvije lige, Evropski kup šampiona, Liga kup itd.
Kao mlad igrač došao je direktno iz Belfasta u Junajted i odmah postao ne samo najbolji igrač lige već prva selebriti zvijezda na Ostrvu kada je fudbal u pitanju. Bio je ravan Stonsima, ali očigledno to njega nije zanimalo, već je cijelu situaciju samo iskorišćavao za raskalašan život. Za kratko vrijeme postigao je sve što jedan mladi fudbaler može postići i to je bio jedan od okidača njegovog sunovrata u alkoholizam.
U filmu se kroz dokumentaciju i razgovor sa saigračima i njegovom porodicom čuje i njegov glas sa raznih intervjua, u kojima između ostalog kaže:” Kada je fudbal prestao da me zanima, našao sam uzbuđenje u alkoholu” i to je znao cijeli svijet, ništa nije krio. Uzalud su bile i suspenzije i prekori čuvenog trenera Bazbija, međutim, ubrzo je napustio Mančester i Britaniju i otišao u sunčanu Kaliforniju. Otišao je više zbog zabave nego zbog fudbala, međutim imena koja su tada bila u američkoj ligi poput Euzebija, Pelea, Krojfa i ostalih dala su mu podstrek da igra.
Ipak, ni to nije bilo dovoljno, ubrzo otvara pab u San Hozeu i tu počinju stvarni problemi sa alkoholom, mnogi ga timovi ne trpe zbog svojih ispada i nedolazaka na treninge i utakmice, međutim jedan njegov gol postaje gol godine Američke lige. Prije toga je prvi put išao na odvikavanje od alkohola. Zabilježeno je da je rekao i sledeće: “Otišao sam na proslavu Badvajzera zbog mog gola godine, uzeo nagradu, otišao u pab, popio piće i nisam prestao 30 godina nakon toga.” Uzalud je bio i brak i dijete koje je dobio u Americi.
Nakon godina i godina alkoholisanja doživljava potpuni životni krah, prvi put nakon transplantacije jetre, počinje opet da pije. Rekao je tada: “Cijelo vrijeme dok sam bio u bolnici sanjao sam o tome kako pijem.” Uprkos svim zabranama, opet se vraća piću i umire 2005 godine, ispraćen sa više od pola miliona ljudi po ulicama Belfasta.
U zadnjem intervjuu koji je dao, na pitanje kako bi želio da ga ljudi pamte odgovorio je: “Volio bi da me pamte samo zbog fudbala, ne zbog gluposti koje sam radio u životu. Ako jedan čovjek smatra da sam bio broj jedan u svijetu, meni je to dovoljno.”
ĐorđepunX