1999 godine se rodio Napster. Napster je bio (i dalje jeste u nekom obliku) file sharing softver (danas app) i Napster je u ekstremno kratkom roku dobio na ogromnoj svjetskoj popularnosti, najviše zbog mogućnosti lakog djeljenja muzike i filmova – brzo, jednostavno i besplatno, iako ilegalno. Tog momenta je zapečaćena sudbina kasetama, pločama i diskovama. U narednim godinama naglo je opala prodaja istih, a rođen je i ustoličen novi autokrata muzičke scene, njegova imperijalna visost, streaming servis. Odmah je bilo jasno da budućnost fizičkih oblika pohranjivanja muzike nije nimalo lijepa. Fabrike vinila su zatvarane, dok je nova generacija muzičkih fanova objeručke zagrlila mp3, sharing, streaming i ostale ing. Dani kada smo u rukama držali i prelazili preko i svakog najmanjeg detalja ploče i omota, su naizgled bili završeni. Nostalgija jeste bila izražena, ali nedovoljno glasna pošto je progres diktirao ukus tržišta. Već samo deceniju kasnije, nove generacije prosto nisu znale šta je to omot i koliko zadovoljstva pruža držati ga u rukama i preslušavati muziku.
Međutim, ne lezi vraže, dvadeset i dvije godine nakon rođenja Napstera, tržište je okrenulo priču, ili ploču, i prodaja fizičkih medija (prvo ploča) je počeo da raste. Na početku sramežljivo, a kako je muzička industrija prepoznala trend sve ubrzanije, i u samo nekoliko godina (2021 do 2024) je broj prodatih fizičkih medija počeo vrtoglavo da raste, i ploče prije svega, ali i diskovi i kasete su počeli ponovo da se prodaju i to u ne malim količinama. Kao jasan pokazatelj tržišnih trendova, uzmite činjenicu da je Metallica kupila cijelu fabriku vinila da bi mogli bez zakašnjenja da objavljuju svoje albume na vinilu. Ista ona Metallica koja je 2000 godine vodila rat protiv Napstera i file sharing a već nekoliko godina nakon toga su počeli da objavljuju gomilu živih snimaka preko svog sajta. Besplatno!!!
Ali zašto su stari fizički mediji počeli ponovo da se prodaju? Šta se to dogodilo da muzikofili ponovo prigrle te stare i nepraktične formate? Što ih je natjeralo da sjednu ispred ekrana, surfuju, naruče ploču i onda je čekaju i po nekoliko mjeseci da je dobiju vs. instant downloada.
Nema samo jednog odgovora. Razloga je više, a svi su manje više, da se tako izrazim, dobri su po dušu prosječnog konzumenta i za širu muzičku zajednicu.
Na prvom mjestu je otklon od digitalnog sadržaja koji se slušaocima nameće algoritmima. Ljudi jednostavno žele kontrolu nad onim što slušaju. Ne žele da su hranjeni na slamčicu onim što vole, a algoritmi im usput uvaljuju tone i tone nepotrebnog smeća, reklama, gluposti od AV update do Temu sniženja odvraćajući im pažnju od onoga što su doista htjeli da slušaju. Streaming je isto što i “spoon fed”.
Dalje, mogućnost da se dotakne medij, da se gleda, obrće i izvrće, istražuju detalji, čitaju tekstovi, ponovo, ponovo i ponovo i bilo kada u vremenu – sve to pruža zadovoljstvo oku, umu i duši. Sjetite se samo vrlo detaljnih omota ranih Iron Maiden ili Rush albuma, koji su obilovali skrivenim značenjima i detaljima koje je publika otkrivala ponekad godinama. Eto, sada se na YouTube pojavljuju snimci koji objašnjavaju upravo sve te detalje, ali razlika u gledanju na ekranu, i gledanja u fizički omot, je ogromna. Ogromna!
Nostalgija za tim danima među starijim muzikolfilima je takođe jako izražena ali nimalo zanemarljiva i danas stariji muzikofili i vlasnici velikih diskografija su novi gurui muzičke industrije.
Činjenica je da se kupovinom ploče, diska ili kasete, dobija vlasništvo nad tim fizičkim komadom, opipljivim i stvarnim. Ako se pravilno čuva, može da traje i generacijama. Sa druge strane, ako stručnjaci na streaming servisima odluče da neka pjesma, neki album treba da se skine sa servisa zbog nekog XY razloga, ode on pa se ti žali korisničkom servisu koliko god hoćeš. Vlasništvo nad fizičkim medijem direktno utiče na manje kontrole od strane tržišta i više lične kontrole nad ukusima i preferencijama.
Mnogi muzikofili i laici navode podršku muzičarima kroz kupovinu izdanja. Danas mnogo muzičara prodaju svoje albume i imaju direktne finansijske koristi od toga. Vi malo stariji će te se sigurno prisjetiti dana papirnih fanzina, kada smo u svakoj recenziji, u svakom intervjuu, podsticali čitaoce da kupuju fizičke oblike albuma kao pomoć bendovima.
Tu je i činjenica da novije generacije nikada nisu vidjele, kamoli dodirnule neki od fizičkih oblika za pohranu muzike, i sada su ploče egzotika, nešto in, nešto cool, nešto novo za istraživanje i samo se nadam da će to interesovanje preći u konstantu.
Pred kraj, obratio bih pažnju i na digitalni oblik pohrane muzike. Koliko god streaming servisi (i korporacije iza njih) te sama tehnologija kompresije bili omraženi, sama tehnologija ne da nije loša, nego je svima nama pružila neviđene mogućnosti. Uzmimo za primjer samo jedan detalj – prenosivost. Prije dvije hiljaditih, ako ste putnik, ako mjesecima radite daleko od kuće i civilizacije, bilo je nemoguće sa sobom nositi diskografije omiljenih bendova i preslušavati ih tokom slobodnog vremena ili u dokolici. Od jednom su digitalni svijet i kompresija muzike omogućili da se transportuje ne samo par albuma, već cijela kućna diskografija, pa i mnogo više od toga bilo gdje na planeti. To je bio ogroman progres. Nažalost, velike korporacije su namirisale prvo probleme, a onda su shvatili da problem mogu da okrenu u njihovu korist a nauštrb prosječnog slušaoca, i onda je sve krenulo jednim vrlo lošim putem, što je kulminiralo sa bojkotom pojedinih streaming servisa i prelazom dijela publike na fizičke formate. Koliko će to sve trajati? Kada će se nešto novo izmisliti? Kako će izgledati budućnost? Sve su to pitanja na koja moramo strpljivo da čekamo da se ostvare pred našim očima, a dotle, zavrtite neku ploči, disk ili premotajte koju kaseti.
Da rezimiram – ni fizički, ni digitalni oblik neće nestati. I jedan i drugi oblik imaju svoje dobre i loše strane i sve se na kraju svodi na ukus pojedinaca i nezasitu glutoniju korporacija koju mi slušaoci moramo da držimo pod kontrolom.
Nikola Franquelli
foto: Ed Uthman/wikipedia