Odmah da vam kažem da ne mogu pisati dobro o ovom albumu, pa ko ne želi da mu uvrijedim osjećanja prema omiljenom bendu, neka ne čita dalje. Album je jednostavno neuvjerljiv. Što podrazumjevam pod neuvjerljiv? Dok ga slušam imam vrlo jak utisak da je album čisto štancovanje i da je rađen na brzaka. Firewind su vrlo iskusni muzičari i nije im nešto bog zna koliko teško napisati pjesmu. Daš osnovni ritam, nabacaš nekoliko ukrasa, sklopiš nekoliko tekstova i eto pjesme. Loša strana takvog komponovanja je da pjesme boluju od nedostatka emocije, a „Days of Defiance” je hronično bolestan album. Gdje je onaj polet, dinamika, gitarski haos i kuraž koju je Gus G toliko dugo gajio? Da li je osvajanje zapadnog kontinenta stvarno moglo toliko da utiče na njegov rad? Mogu samo da nagađam i spekulišem, ali to nema smisla. Činjenica je da „Days of Defiance” i nije baš mnogo prkosan kao što naslov predlože i svakako je najslabije ostvarenje u istoriji benda. Gus G može mnogo bolje od ovoga i vjerovatno će ubrzo shvatiti, pa mi je bolje još malo se strpiti do sledećeg malog remek djela.
Nikola Franquelli