Najavljivan gotovo od završetka prethodnog albuma prije osam godina, „Fetch the Bolt Cutters“ je konačno izašao. Izgleda da njegova stvoriteljka sve detaljnije voli da brusi svoje dijamante. Između njenih albuma raste vremenska distanca. Prvo tri između debija „Tidal“ i nasljednika „When the Pawn“, pa onda 5 do „Extraordinary Machine“, pa 7, pa sada već osam godina između posljednjeg „The Idler Wheel…“ i novog, petog po redu albuma u njenoj diskografiji. A kreativni proces se ne prekida. Makar ne na duži period. Kako sama govori bude uspona i padova, mnogih kretanja iznova, zidanja pjesama iz temelja, restauracija, rekonstrukcija, pa opet i opet… Nekada se ipak ovim procesima mora stati na kraj. Tako je ovog aprila, odlučila da kompozicije pusti u svijet. Publika je imala zbog čega čekati novih 13 pjesama.
Ne znam zbog čega toliko priče otkuda je Appleova pokupila naslovnu frazu albuma, kada je to valjda toliko očigledno. Za šta služe bolt cutters ili makaze za željezo i o kakvom rezanju ovim alatom ona može pričati? Bilo da se radi o izmišljenim, pravim ili metaforama lanci koje je nužno kidati su tu. I alat je tu, pa ko hoće da ga iskoristi… Radi informacije da prenesemo da je ova linija teksta pokupljena iz BBC drame „The Fall“ sa eks-fajlovkom Gillian Anderson u glavnoj ulozi. U seriji ove makaze oslobađaju zavezanu žtrtva seksualnog nasilja. Dovoljno poveznica sa našom umjetnicom.
Iako je „Fetch the Bolt Cutters“ nov album, njegovi počeci sežu u prethodni milenijum.
Druga polovina devedesetih je uveliko pokušavala da plasira publici slatka djevojačka lica sa buntovničkim stavom. Neprilagođene i samostalne, drčne i ponosne dame su osvajale top liste. Većina tih projekata, ispostaviće se, bila je za jednokratnu upotrebu. Razne Alanis Morissette, davale su potpuno pogrešan okvir za plasiranje lika i djela Fione Apple. No taj prostor Appleova je iskoristila najbolje moguće. Koliko je njen „Tidal“ daleko od recimo albuma „Blurring the Edges“ Meredith Brooks na kome se našla ultra popularna, ertecegeovksa „Bitch“ ili bledunjavog šarma tada već priznatih Cardigansa, te ispraznosti Natalie Imbruglie, pa i Alanisinog dobrog, ali popičnog i tinejdžerskog albuma „Jagged Little Pill“ ne može se prenijeti riječima. Ali može proteklim decenijama. Dok su ostali nestajali, čilili ili bezuspješno pokušavali da se recikliraju, Appleova je odabrala jednu vrstu otklona od svijeta šou biznisa i s vremena na vrijeme samoizolaciju na Venice plaži gdje živi i stvara. Odatle ona kreira prava mala čuda.
„Shadowboxer“ – pjesma koja je jednostavno morala biti najavni singl debi albuma, između ostalog i zbog „težine“ ostatka albuma nije donio šarenilo kakvo su mnogi očekivali. Uslijedili su singlovi, pa onda i albumi puni ogorčenosti, depresije, anksioznosti, divnih nijansi crne i bijele, sa povremenim remećenjem ritma plavim, žutim i crvenim tonovima, ako ćemo da sinestetišemo… Podsjeti ovo na momenat žestinom izraza na Milerov „Grad Grijeha“… I stvarno. Bilo bi tamo mjesta za soundtrack Fione Apple. Već debi materijalom je sebi obezbijedila i novčani i umjetnički status. Skoro tro miliona prodatih primjeraka, samo u SAD-u.
No, tu leži jedan mali problem. Holivud i MTV, još davno je rekla – nijesu njen, a ne bi trebali biti ni naš svijet. Prije dvije decenije primajući MTV nagradu, izgovorila je „this is bullshit“ i nastavila neočekivanu besjedu protiv glamura šou biznisa. Svako je iz svog ćoška sale i zbog svog seta razloga otpisao omalenu pjevačicu. I na kraju krajeva, kakva to maloljetnica može pisati takve pjesme o ljubavi, nepravdi, zločinu, smrti, depresiji…
Kada kao mali razmišljate o krupnim stvarima – krivici, zločinima i kaznama, nije ni čudo da završite da sa 15 pišete stihove “Evil is a relay sport, when the one you burn turns to pass the torch”. Ove riječi su se našle na novom albumu. „Relay“, pjesma koju one krase je samo jedna koja svoje korjene vuče iz prošlog vijeka.
Dijete Nju Jorka koje je odgajano na klasičnom klaviru u porodici izvođača i umjetnika, sa dvanaest godina doživljava najgori mogući susret sa vanjskim svijetom. U holu svoje zgrade silovana je od strane „nepoznatog počinitelja“. Eto otkuda takva razmišljanja i takvi stihovi. Džaba iščitavanje umjetnika koji su je očigledno oblikovali – Dilana, Mitchelove ili Kate Bush. Život oblikuje najbolje. “Smiješno je, jer mislim da ne bih bila ovdje da se to nije deilo. Sa druge strane, da se nije desilo ne bih imala potrebu biti ovdje” – govorila je u intevrjuima mlada umjetnica.
Kada je Fiona pokušavala biti #MeToo, svijet nije bio svjestan veličine i sistemske ukorijenjenosti ovog problema. Ili nije bio spreman za takva priznanja. Kantautorka Aimee Mann, znatno starija od Appleove će se prisjetiti njene ispovijesti za Rolling Stone u kojoj je kako Mannova kaže bez stida ili zrnca krivice pričala o nemilim događajima iz djetinjstva. Nekoliko decenija kasnije i drugi su se ohrabrili na ovakve iskorake. No u njeno vrijeme to nije bilo baš tako. Možda su i zato albumi Fione Apple jedan od najljepših soundtracka pokreta za prava žena. I dok se ova tema uvijek provlači kroz njene pjesme i albume, prije koju godinu, u jeku stvaranja novog albuma, sam vrh američkog pravosudnog sistema biva upleten u zlostavljanja žena. Ova tema će albumu donijeti neke od najupečatljivijih stihova: „Well, good morning/ Good morning/ You raped me in the same bed your daughter was born in“. Sumnjam da je ovo slučajna referenca na Sinatrinu prepoznatljivu numeru „Good Morning“, jer ipak imajmo u vidu i njegovu problematičnu prošlost. Udarajući na jedan od stubova modernog, ne samo Holivuda, nego i američkog društva, Apple poručuje da je ono sa čime se danas Amerika bori (naravno i svijet, ali za ovu priču da ostanemo u njenom komšiluku) samo stvar koja je prenošena sa „pasa na pas“ što bi rekao naš velikan. Da zatvorimo ovaj krug, sjetićete se: „Evil is a Relay Sport…“
A kada imate ovakav stih, izgleda da se pjesma sama odmotava dalje i obračunava nekada tinejdžerski nespretno i šarmantno, a nekada promišljeno sa iskustvom 42-godišnjakinje. Svakako i jedna i druga osoba žive u kući na Venice plaži i zovu se Fiona Apple.
I resent you for never getting any opposition at all
I resent you for having each other
I resent you for being so sure
I resent you presenting your life like a fucking propaganda brochure
Gdje je mjesto ovakve umjetnice u svijetu selebritija, rijalitija, botoksa i influensera. Ako je od tog svijeta pokušala da pobjegne prvo sredinom devedesetih kada je javno izosila svoje stavove i bila čerečena od strane brojnih medija, pa onda dvijehiljaditih izolujući se u svoj dom u kome stvara muziku, šta će danas jedan ovakav album ikome. Generacija koja svoja iskustva kupi sa jutjub tutorijala i od Instagram influenserki dok u najboljem slučaju šeruje Billie Elish i ne zna koliko njihov idol duguje upravo Fioni Apple. Sempluju je hip-hoperi, ali ni to nikog ne zanima. Danas i laganiji albumi prolaze brže od vozova, a šta može da se desi ovome koji detaljno dekonstruiše neke od najvećih problema modernog svijeta i načina življenja. Pa ništa, osim da, za razliku od ovih drugih, ostane među najboljima svoje decenije. Kritike to već i pokazuju.
Pjesme Fione Apple na ovom albumu su u suštini pop. Još uvijek zvuče kao klavirske numere, a „I Want You to Love Me“ koja otvara album tako i kreće. Kada ih izbaci iz sebe, čini se kao da ulaže sav mogući trud da ih razbije na najsitnije fragmente od kojih prvenstveno vokalno i perkusijama gradi potpuno nove kolaže. Tek u par numera dozvoljava melodiji da ostane gotovo netaknuta. U tim momentima znate kakvi bi to hitovi bili da ih se dohvati neka od lutki sa pola milijarde pregleda. To srećom glavnu glumicu naše priče ne zanima. Poslušajte samo kako zvuče gotovo a-kapela numera „For Her“ ili „Cosmonauts“. Ova druga doduše malo i štrči od ostatka albuma, što je vjerovatno došlo od toga što je rađena namjenski za film „This Is 40“ Jude Apatowa. Još su neki stariji primjeri, osim onih na njenim studijskim albumima, koji govore o pop kapacitetima. Sjetimo se samo divnih verzija „Across the Universe“ koju je radila za film „Pleasentville“ ili butlega Withersove „Use me“. Ako one nijesu premašile originale i dale im novi život, nijedna obrada onda u tome nije uspjela.
Album „Fetch thae Bolt Cutters“ je jedan od sve rjeđe prisutnih dugosvirajućih materijala koji ne pada u drugoj polovini. Naprotiv tu donosi neke od najboljih momenata poput „Heavy Balloons“ još jednim od obračuna sa anksioznošću i depresijom.
People like us, we play with a heavy balloon
We keep it up to keep the Devil at bay but it always falls way too soon
Kada za njene teme vežete aranžmane bazirane na udaraljkama i glasovima dobićete jednu dobro uštimovanu mašinu za mljevenje života. Na momente zaista zvuči zastrašujuće. Ali, autorka ima mjere, pa vas trgne ničim izazvanom promjenom ritma i ušuška igrarijama uspavljujućih vokala, da bi vas poslije minut opet uvela u jednu od svojih, a i vaših noćnih mora.
I danas mi Appleova liči na vaspitni eksperiment Tom Waitsa, kome je vikendima i utorkom popodne nakon časova klavira, kao zamjena uskakala Tori Amos. Znate onu Waitsovu fazu traženja zvukova velikog grada i čamotnih soba, kada je na albumima poput „Rain Dogs“ kuckao po svijetu oko sebe kako bi dodatno oživio svoje aranžmane? Appleova je sve to našla u svojoj kući. Sama pravi instrumente od koski njenog psa ljubimca, raznih kutija od kojih neke i stvara. U ovome joj svesrdno pomaže bend sastavljen od basiste Sebastian Steinberga iz nekada velikog benda Soul Coughing, indie rock bubnjarke Amy Wood, njenog oca inžinjera zvuka John Woulda i Davíd Garze, kantautora i pjevača, koji je odradio i neke vizuale za njen novi materijal.
Sa malo klavira i basa, na vrh kašičice gitara, aranžmanski je album najsirovije što je do sada uradila. Od talking jazza koji bi se bez problema mogao uglaviti u recimo film „Gridlocke’d“ umjesto one odjavne numere „Life Is A Traffic Jam“, preko onih koji još uvijek nose audio-vizuelnu konekciju sa njenim bivšim partnerom i režiserom spotova Paul Thomas Andersonom do popičnih igrokaza, sve je na svom mjestu. I sve odiše izuzetnim osjećajem za detalje i promjenu atmosfere.
Ova autorka ne bi bila ono što jeste da u svaku pjesmu nije utkala sebe, svoje strahove, probleme i naravno veze. One propale naravno, jer kako sama kaže uspjelih nema. Kao što je i sam materijal nastajao i ove pjesme donose detalje iz više djelova njenog života, ali i komada tuđih iskustava.
Već pominjana „For Her“ koja se opet bavi temom zlostavljanja je zanimljiva priča o stažistkinji iz jednog holivudskog studija, koja je Appleovoj dala dozvolu za prenošenje tih iskustava u pjesmu. Upravo zato je pjesma obogaćena ženskim višeglasjem. Pretvaranje ličnog u zajedničku himnu je nešto čemu je pjevačica uvijek težila.
Još jedna slična, ali manje teška numera je „Ladies“. Kabaretski razigrana opomena i uputstvo za slučaj nužde.
Zanimljivo da odlične naslovne numere zamalo nije ni bilo. U momentu njenog nastanka, bilo je odlučeno da imaju dosta materijala za album. No, Appleova kakva jeste, jednostavno je osjetila da dolazi još nešto jako važno. I bila je u pravu. “Ovo je album o bijegu iz bilo kakve vrste zatvora u kojoj ste sebi dozvolili da živite. Bilo da ste ga napravili sami za sebe ili da je on napravljen oko vas, a vi ste ga prihvatili“ – kaže umjetnica, a u pjesmi struže: „Fetch that bolt cutters, I’ve been in here too long“!!!!
Na trinaest odličnih naslova, Fiona Apple radi sve što je radila do sada i prebaca to za jedno koplje. Sada se treba strpjeti još jednu deceniju da čujemo kako će zvučati šesti album omalene kompozitorke sa Venice plaže.
dl