Vjetar i zastave
Poprilično je već vremena prošlo otkad je, u ona zgodna, fino šminkerska La Rive Gauche vremena dolčevita, lula, sivih sakoa sa zakrpama na laktovima i novootkrivene marksističke literature pod miškom, Sartre pisao o riječima (simbolima) koje znače, i stvarima koje imaju smisao.
Postuliranu razliku S. je zatim zgodno iskoristio sintetski – pokušavajući definirati pjesničku riječ. Ta bi neukrotiva lingvistička hidra, zalog revolucionarnog potencijala jezika, bila riječ-stvar; istovremeno bi značila i imala smisao. Recimo zlatni zub. Viljuška. Kombajn. Država? E, tu bi se filozof već malo zajebo. Koristim, naravno, Sartreove termine metaforički, ali to je u principu ono što nam konstantno pokušavaju poturiti: državu (kao Domovinu, našu državu) prošvercati u nedodirljivu sferu poetskog samo na račun njezinog značenja. Njezin smisao u okviru te maksimalno ideološki instrumentalizirane apoteoze ostaje sasvim zanemaren. Uvedemo li, na simboličkoj i faktičkoj razini, u priču pojam ‘kapital’, disproporcija u njegovoj razdiobi postaje nezgodno evidentna – narod je zapalo samo značenje domovine; njeni goli simboli.
Već više od dvadeset godina uglavnom živimo dokaze da nam je država sasvim ispražnjena od smisla. Da se radi o dalekosežnoj i groznoj pogrešci. Pogrešci u koju smo dobrim dijelom gurnuti, no ipak pogrešci. Groznoj prije svega zbog svih života kojom je plaćena, svih uz to vezanih uništenih egzistencija. Jesmo li išta, osim sjajne ogrlice simbola, balavog traka grbova, zastava, songova i amblema, zapravo dobili? Društveno je vlasništvo eksproprirano od strane šačice, industrija i proizvodni sektor uništeni, nezaposlenost ogromna, radnička prava sve ugroženija, javna dobra – poput svima dostupnog obrazovanja i zdravstvene zaštite – komodificirana. Dakle, što? Mogućnost da ‘slobodno i demokratski’ biramo između politički ispraznih, ekonomski gotovo identičnih, antinarodno usmjerenih stranačkih programa? To što je partijska cenzura zamijenjena cenzurom kapitala? ‘Neovisne’ medije? Neovisnost, općenito? Od čega smo i po kojoj osnovi danas neovisni također je dobro pitanje. Bit će da je ipak, jebiga, bila riječ o grešci. Koju će tko zna do kad, šamarani poderanim zastavama i masni od uvoznih konzervi, plaćati oni koji su imali sreće da je ne plate vlastitim tijelom.
Sve su to opća mjesta, no ipak još uvijek nekako potajno opća. I stoga im je u ovom dnevniku mjesto: osobno jest političko. No kako se u priču uklapa pulski Fakofbolan, vjerojatno najutjecajniji, najšire prepoznat sastav trećeg, prvog ‘neovisnog’ vala domaćeg punka? Tako što su, još sredinom devedesetih, otpjevali neuvijenu i nepretencioznu ali savršeno preciznu definiciju naše radničke klase; ugljem jednostavnog gitarskog prašenja skicirali njezin portret. Najlegitimniji nasljednici velikog istarskog KUD-a, osnovani u jesen 1993. u euforiji nakon uspjeha prvog Monte Paradisa, objavili su do hibernacije 2006. tri albuma – dva samostalna LP-ja i split ploču s pulskim jazz/core combom Dark Busters, s kojima će kasnije dijeliti i bubnjara. Zvuk se benda u tih petnaestak godina rada, uključujući i recentnu, diskografski još uvijek neaktivnu fazu, nije bitno promijenio: još uvijek je to bazični up tempo Oi-punk s melodičnim bas dionicama, hrapavim, dominantnim Šaponjinim vokalom, sing-along refrenima i tek povremenim izletima u ska i druge susjedne žanrove.
Mlinac i miješalicu i kolac i čekić živih nastupa Fakofbolana nema smisla prepričavati – tekstualno tu je energiju gotovo nemoguće akumulirati u ovom okviru. Od snimaka najbolje je sirova snaga, ali i sasvim solidan autorski potencijal sastava, uhvaćena na ploči Jedini dokaz iz 1998. godine. Na njoj se, u pjesmi ‘Cik zore’, nalazi i onaj ranije spomenuti portret: deziluzionirani, širokim kistom ulice slikan prikaz tih ‘slobodnih i samobitnih’, temeljito opljačkanih i slomljenih proletera koje se, svaki put kad želuci zakrule, šopa novim i novim dozama simboličkog smeća. To ‘Ispod naše zastave / gledam gladne radnike’ bolna je, mučna definicija stvarnog ishoda domaćeg nacional-kapitalističkog projekta. Dokaz zašto na tim osnovama izgrađenoj državi ne može biti mjesta u poeziji; možda tek u najsurovijoj, neorealističkoj petparačkoj prozi.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta