Syndrome 81 su punk Oi! bend iz Bresta u Francuskoj. Zbog svog mračnijeg zvuka pridobili su jako mnogo fanova na svjetskoj Oi! sceni i mnogi ih vide kao vodeće – makar što se Evrope tiče. U intervjuu članovi benda Fabrice Le Roux, i Damien Lannuzel približavaju nam Brest, Oi! i Francusku. Uživajte!
Šta mi možeš reći o lokalnoj sceni, uticajima i kako je sve počelo?
Imamo prilično aktivnu scenu ovdje u Brestu još od osamdesetih i ranije. Naravno bilo je uspona i padova, ali uvijek ima ljudi koji sviraju i formiraju bendove. Šta više, Brest je rokerski grad.
Tokom proteklih dekada, uvijek je bilo DIY kolektiva koji organizuju ostale događaje poput izložbi, debata…
Upao sam u priču devedesetih ranih dvijehiljaditih, jer je tada bilo mnogo lokalnih koncerata. Brest je na kraju svijeta, mi smo na krajnjem Zapadu Francuske, i stvari baš ne dolaze lako do nas. Promoteri obično razmisle prije nego što bukiraju koncert ovdje, i to nije baš najsjajniji grad za turneje. Zato mislim da su ljudi uvijek željeli da naprave nešto, inače bi bilo mrtvo…
Francuska ima sjajnu scenu danas. Šta misliš zbog čega je to?
Ne znam. Bilo smo kao u pozadini ranih dvijehiljaditih, osim nekoliko izuzetaka, kao na primjer screamo scena koja je bila avangarda što se tiče žanra u Evropi (bendovi poput Amanda Woodward). Ne znam, puno ljudi se muva kroz scenu godinama i nastavljaju da sviraju punk ili hardkor i jednostavno postaju dobri, puno novih bendova a isti ljudi, i ako nadam se imamo novu krv na “sceni”, ipak je mali svijet, svi znaju svakog. Čudno je, jer kad razmišljam o ranim dvijehiljaditim, činilo mi se da se više stvari dešava u Belgiji, Njemačkoj, Holandiji, ali čini mi se kao da sada to nestaje u tim zemljama, a kod nas je scena svakim danom jača.
Niko, naš prijatelj koji vodi Destructure Records, za koga i mi izdajemo, kaže da je takođe velika promjena za njega. Ranije je izdavao uglavnom strane bendove, bendove sačinjene od ljudi koje smo mi sretali na turnejama, a sada se našao u poziciji da izdaje samo bendove iz Francuske. Baš mi je skoro rekao čudno mi je što samo izdajem ploče drugara is Francuske. Što je zaista cool!
Kažeš da ste na Zapadu Francuske. Kako organizujete turneje?
Krajnji Zapad! To je maltertiranje! To je prokletstvo! Moramo uvijek da mijenjamo neke termine jer ne možemo da stignemo na vikend, puno je udaljeno. Živimo na 6h i jače od Pariza. Ista stvar kada hoćemo da idemo preko. Moramo da smo na klasičnoj turneji ako želimo da sviramo bilo gdje dalje. Možda je to razlog zbog kojeg ne sviramo toliko često ni u Francuskoj ni preko. Uglavnom odsviramo Zapad Francuske vikendima kada možemo. Odsvirali smo skoro jednu turneju na Sjeveru Evrope i jednu bukvalno Francusku turneju, kada pričamo o Evropi. Nemamo planova. Sjevernoevropska turneja se desila pošto su nas prijetelji iz Malmea bend Urban Savage zvali pa smo bukirali datume oko te svirke.
Ljudi nas pitaju da sviramo vikende Italija, Španija, Njemačka, svuda, ali jednostavno ne možemo zbog dva datuma. Ali mislim da svi bendovi imaju te poteškoće. Da smo malo centralnije sve bi to išlo mnogo lakše, siguran sam.
Kako vidiš Francusku politiku, multikulturalizam, jer vidimo šta se dešava u Americi i Britaniji od 2020 godine?
Francuska je sve više politički podijeljena, centralizacija moći (Predsjednik kaže da je iznad tradicionalne podjele na lijevo i desno, da bi ga izabrali, ali u suštini vodi se drastično desničarska politika) najveći problem, doliva ulje na vatru u cilju da desnica dobije više medijske pažnje, jer znaju da ako krenu protiv njih neće biti ponovo izabrani. Problem je takođe što niže klase ili ne glasaju ili glasaju desničarske struje. Veoma je depresivno. Sa druge strane ljevičarske stranke ne mogu da se ujedine da stvore zajednički front, ali svakako socijalistička partija koja je bila na vlasti prije aktuelnog predsjednika je već prodala socijalne poglede za liberalne opcije. Budućnost izgleda jalova, ali uvijek postoje ljudi koji prave dobre stvari lokalno, i održavaju kakvu takvu nadu.
Jedan od vas svira u Litovsku zar ne? Siguran sam da mnogi pitaju od kud taj mrak dolazi u vašim tekstovima…
Imamo zajedničkog gitaristu sa njima, u pitanju je Mitch. Dobro si informisan…To je tačno, to pitanje se samo nameće. Kao što rekoh iz Bresta smo, krajnji Zapad Francuske, kraj zemlje, vrijeme je kišovito, nema puno sunčanih dana godišnje, to objašnjava toliko mraka u našim srcima…
Reci mi neke turneje koje pamtite?
Svakog puta kada sviramo Baskiju ili Španiju, uvijek je dobro, naročito Barselona, koja ima ubitačne svirke. Amerika, Kanada, Meksiko turneja je takođe bila jako cool. Bilo je svega, jedan dan obilazili smo mjesto sa morskim lavovima, drugi dan uzimamo feri i idemo na ostrvo da sviramo gdje su fjordovi svuda, onda ludilo kada smo svirali u goth klubu, pa unutrašnji skejtpark koji je lociran na ulici punoj dilera, prelaženje meksičke granice pješke sa povrijeđenim člankom i tako dalje…
Šta mislite o DIY sceni?
To je zajednica koja omogućava svima da učestvuju i da pripadaju, gradi veze među ljudima, ispunjavajuće je, nisi samo konzument… Ipak i ono ima svojih kontradiktornosti…
U kojem gradu u Francuskoj volite da svirate najviše?
Teško pitanje… Imamo sjajna sjećanja na mnoge koncerte ali baš jedan grad… Zavisi od publike, ostalog. Možeš svirati tri puta u jednom gradu, ali publika, mjesto, kontekst je drugačiji, i dobićeš tri različita koncerta koji nužno ne predstavljaju grad… Tako da je veoma teško za odgovoriti hahah. Ali rekao bih Lion je uvijek bio dobar za nas, Brest, Lil, Nant, Montež, Anžer, Pariz, Bordo…
Koje je tvoje mišljenje o Žil Bertinu (pokojni pjevač benda Camera Silens, prim.prev)?
Pročitao sam njegovu knjigu, njegova priča je luda i fascinantna, iako knjiga nije baš toliko sjajna u domenu literature. Ima još jedna knjiga koju je pisao njegov drugar iz benda ali je nisam pročitao još. Mislim da su ljudi u Bordou i dalje emocionalni, čovjek je nestao, pa se vratio ko zna odakle, i nažalost umro. Siguran sam da će napraviti biografski film o njemu.
Ovdje u Brestu imamo takođe heroje iz tog vremena, rane osamdesete, ljudi iz bendova kao što su Les Collabos (radili par koncerata sa Camera Silens) ili Al Kapott i njihovi prijatelji. Uvijek je zanimljivo čuti njihove priče sa koncerata, proba, kako su formirali bendove i ostalo. Neki od njih su umrli poslednjih par godina, i to je jako tužno jer su doprinijeli da Brest postane punk rock grad. Zato radije pričam o ljudima koje sam poznavao nego o Žil Bertanu.
Za kraj recite mi kako gurate u vrijeme pandemije i da li možemo očekivati nešto novo?
2020. i 2021. su bile baš slabe godine. Svirali smo jedan koncert u februaru 2020 godine prije zatvaranja Francuske, i samo četiri koncerta u 2021 godini tamo – septembar, oktobar, zbog Kovid sranja nismo uspijevali puno ni da vježbamo, restrikcije i zbog toga što nismo imali puno koncerata, nije bilo puno ni motivacije, svi smo bili na čekanju, i dalje smo, jer imamo samo jedan potvrđen koncert za 2022 godinu do sada. Kako bilo, uspjeli smo da iskoristimo cijelo to vrijeme da završimo tekstove i snimanje za naš prvi LP tokom druge polovine 2021. godine. Jacky i ja smo proveli puno noći da bi postavili ploču na svoje mjesto. I tako budući album “Prisons Imaginaires” je konačno poslat na štampanje kasno u decembru 2021. godine i nadam se da će izaći u maju ili junu 2022 godine.
Hvala puno za intervju!
Sjetio sam se intervjua zbog rukometne utakmice koju igramo danas između sa vama i pomislio, kakav sam kreten ispao – još nisam poslao odgovore. Međutim ispravljam grešku danas i uživajmo u utakmici!
ĐorđepunX