Kada su alt-rokeri iz Ilinoisa Wilco pokrenuli svoju dBpm etiketu, muzički svijet je očekivao svako malo po jedan album ovih veoma cijenjenih muzičara. Istina je da su tek ovog jula za svoju izdavačku kuću objavili drugi album. Nakon odličnog „the Whole Love” stigao je iznenadni „Star Wars” – bez ikakvih rođačkih odnosa sa istoimenom filmskom franšizom (Jeff Tweedy je u intervjuu jednostavno objasnio da su mu se te dvije riječi u sklopu sa cover artom albuma koji je u stvari slika koja visi u njihovoj kući za probe jako dopalo).
Nakon što su, oslobođeni stega izdavača, krenuli u novu avanturu, Wilco su počeli da istražuju polja online distribucije. „Star Wars” su podijelili za džabe, a promotinva kampanja je lijepo tekla putem socijalnih mreža, streaming servisa, live sessiona i naravno koncerata.
Kako bi ostali u žiži i moguće kupili kojeg novog fana, Wilco se odlučio za sledeći korak – dokumentarac. Nije to kako bi se dalo očekivati za bend sa devet studijskih albuma i brojnim živim i drugim snimcima, priča o nastanku, istorijatu, novom albumu… Naprotiv, bend je uradio, nazovimo ga tako, poduži promo jednog simpatičnog američkog festivala. U stilu ranije utvrđenih šerovanja, film je pušten za besplatno gledanje za prvih 10.000 online posjetilaca preko Vimeo on Demand. Zanimljiv poklon.
Film sa svojih 80ak minuta prati tri dana grupe Wilco na Solid Sound festivalu u Sjevernom Adamsu u Masačusetsu. Radi se o maloj zajednici ove savezne Američke države koja je poput Detroita ili Michael Moorovog Flinta ostala slijepo crijevo američke industrije, a samim tim i manja za nekih tridesetak hiljada stanovnika koji su u potrazi za poslom napuštali rodno mjesto. Poznata priča. Ono što se zatim dešava je upravo ono što veliča Wilcoov dokumentarac. Lokalna zajednica se odlučila na pokretanje multimedijalnog festivala čiji je centar Mass MoCa (Muzej moderne umjetnosti Masačusetsa).
Da se ne bi lagali, nijesu se Wilcovci mnogo pretrgli radeći ovaj film. U principu su to standardne izjave učesnika, panoramski kadrovi, zavirivanje u sve kutke festivalskog izdanja koje se dogodilo 2013. godine. Ono što je osam kamera zabilježilo ipak je bilo više nego dovoljno da ovjekovječi, a samim tim zaintrigira javnost za ovaj zanimljivi mali američki festival. Pri tom Wilco je osim numera poput izvanredne izvedbe „Art of Almost” ili Pavementove „Cut Your Hair” zabilježio i neke od nastupa svojih kolega muzičara. Između kadrova kojim nas Wilco šeta industrijskom zonom Sjevernog Adamsa u kojoj je fest smješten, nađu se live snimci kompletnih numera izvođača kakvi su Neko Case, Yo La Tengo, Foxygen, The Relatives, Dream Syndicate, ali i onih manje poznatih poput elektro seta klavijaturiste Wilcoa – Mikael Jorgensena.
Iako je film čiju režiju potpisuju Christoph Green i Brendan Canty zaista malo duži reklamni spot – objavljen 18. juna, tik pred ovogodišnje izdanje festivala, na kojem je opet jedna od zvijezda bio Wilco, vrijedan je pažnje. Film uprkos svojoj svrsi, na lijep i nenapadan način donosi priču malog čovjeka, malog mjesta i malog festivala. Intimnu storiju – baš onakvu kakva treba današnjoj umjetnosti.
gd