I prošle godine sam vam se obratio sa mojim viđenjem crnogorskog učesnika na Eurosongu, no za razliku od prošle godine, doliću još benzina na vatru. Ogroman volumen laprdanja tzv. znalaca, zaslužuje to.
Crna Gora je bila jednoglasna. Svi su bili ponosni i srećni zbog odlaska Who See za Švedsku. Idila je iznenadno počela 6 Maja, i skončala sedmicu dana kasnije. Pravo lice Eurosonga se pokazalo po enti put. Nije prvi put. Nije poslednji put. Svako ko se barem jednom imalo ozbiljnije pozabavio analizom ovog festivala kiča, zna da pare i politički uticaj imaju najveći značaj. Prestiž pred svijetom je u pitanju. Eurosong je politika. Politika je borba za vlast i moć, i muzika i umjetnost tu nemaju mjesta.
Gdje su tu Who See i gospođica Žižić. Ja sam uvjeren da su sada u nebranome grožđu i da im karijere vise o koncu. Zašto?
Svugdje gdje se okrenem, samo gledam kritike, užasne i velike riječi upućene Eurosongu, organizatorima, takmičarima itd. Domaći auditorijum (O tempora, o mores!) se zgražava nad prvim rezultatima. Sasvim shvatljivo i razumljivo, i opravdano svakako. Ali, nameće se jedno suštinsko pitanje: Ako dugogodišnje iskustvo i ćoravome pokazuje pravo lice Eurosonga, i priče po kuloarima to potvrđuju svakodnevno, čemu onda toliko čuđenje za nešto apsolutno očigledno?
Nije greška reći svoje mišljenje. Greška je ne birati riječi. Greška je ne planirati, ne misliti unaprijed. Greška je priključiti se kakofoniji drugih glasova laika i neznalica koji nemaju pojma o čemu govore. Greška je učestvovati na Eurosongu. Ako baš hoće, neka idu tamo neki pop laprdatori. Takvih barem ima kao salate.
Ono što je Rambo Amadeus uradio prošle godine je nastavak njegovog rada, svojevrsni protest. Izašao je na scenu, isprozivao je sve prisutne, bacio im rukavicu u lice i scenu napustio kao velikan. Sve prisutne je bacio u nedoumicu, i nestao. Izašao je kao pobjednik, kao moralni pobjednik, a to je mogao da uradi jer je planirao, jer je već ustoličen i etablirani svestrani umjetnik, i najviše zato što nema dlake na jeziku.
Sa druge strane, Who See i Nina Žižić su na početku mainstream karijere i još uvjek nemaju ogromnu i čvrstu bazu slušalaca. Pomno obratite pažnju na riječi koje koristim: „ogromnu i čvrstu bazu slušalaca”. Ona stara, hardcore baza ljudi koji ih prate od prvog dana, je tu i neće nestati, ali to nisu velike brojke, brojke koje bi iznenadile velike izdavače i osobe koje drmaju svijetom šou biznisa. Ovi ostali, tzv. fanovi, smiješno amaterski predstavljeni kao youtube podatci, MTV glasački brojevi, ili jedinstvene IP adrese, su priljepci, pozeri, osobe (ako se tako mogu zvati) željni trenutne senzacije, adrenalina, kratkog uzbuđenja, i kada taj momentum zamre, kada slava zgasne sa svim uzbuđenjem nekog masovnog događaja kao Eurosong, biće prvi da ih napuste, a bez njih nema ni velike slušanosti. Miševi prvi napuštaju brod koji tone.
Muzička industrija voli isključivo pobjednike. Prema gubitnicima nema milosti. Prema osobama koje ne mogu poraz da podnesu, još je i gora. Who See i Gospođica Žižić su sada na prekretnici i svoj talenat i sve što su do sada strpljivo izgradili, treba da itekako paze i rade oprezno i molim boga da će imati snage, volje i herca da navigaju kroz te turobne vode.
Po mom iskrenom mišljenju, nisu trebali da prihvate Eurosong nastup. Ovo je isključivo moje mišljenje i sada govorim o mogućnostima. U tom slučaju bi bili i dalje underground ali sa ogromnim i vrlo realnim i opipljivim potencijalom za veći uspjeh koji bi došao vremenom, radom i trudom. Duži je put do uspjeha, ali je dugotrajan. Pošto su već prihvatili Eurosong i kraći put do uspjeha, po meni je to očigledan nedostatak detaljnijeg planiranja i neiskustvo u biznis vodama. Moguće i vrlo, vrlo loših, ako ne i pogubnih savjeta ljudi koji su gledali na njihov komercijalni uspjeh, nikako umjetnička dostignuća. Pošto je određena količina štete napravljena, bolje bi bilo da to prihvate dostojanstveno i da iskoriste ono što imaju – jaku medijsku pažnju i kvalitetne pjesme sa prethodnih albuma i da forsiraju što prije sa novim izdanjem i živim nastupima. U trenutnoj sitaciji, iskreni i požrtvovani rad na sebi i svoj muzici je jedini izlaz.
Danas, 17.05.2013, na četvrti dan od kada su Who See ispali iz daljnjeg takmićenja, sva halabuka, svi poražavajući komentari, svo gnušanje, počeli su da jenjavaju. Trajali su 4 (četiri) dan. Toliko traje interesovanje i pažnja prosječnog brzopletog slušaoca.
… a na sledeći Eurosong, Bacili ili naVAMga. Fali Eurosongu malo masnog psovanja.
Fotografija preuzeta sa www.escradio.com.
Nikola Franquelli