Logika kaljuže
Paranoja, sveobuhvatna i temeljita, ona koja prožima odozdo, možda i izvire negdje iz zemlje, gnijezdi se u petama i od tamo šalje jedva kodirane signale kraja, vjerojatno je najrealniji dostupni osjećaj svijeta. Izbliza ili daleko, za prvim uglom, s tamne strane globusa ili u agregatnom stanu koje ni Mr. Spock ne bi prepoznao, nešto nas uvijek i u svakom slučaju progoni, i ta će hajka po nas skončati pogubno. O tome koliko se dobro s tim nosimo, moguće, ovisi radili se o kliničkom slučaju ili spomenutome osjećaju svijeta, nekoj izglobljenoj, možda pervertiranoj no sasvim jednako opsežnoj melankoliji.
Prva pjesma Električnog orgazma s kojom se publika službeno susrela (iako nisam sto posto siguran kad se točno pojavio singl ‘Konobar’ / ‘I’ve Got a Feeling’), bili su upravo ‘Krokodili’, A2 na Paket aranžmanu, ploči koja i dan danas bez ikakvih problema podnosi sve one katastrofalno olinjale atribucije koje tako volimo koristiti – legendarni, prijelomni, kultni. I taj je redoslijed, čini mi se, sasvim prikladan. Paranoja koju dolazak ovih gmazova sa sobom nosi slikana je širokim potezima, ljušti se sa svih strana u vrijeme koje će doći, cijedi s novobeogradskih solitera (skrivenih mrežom usamljenosti) kao fusnota središnjem toku i nadrealno precizna dijagnoza stanja. Vrijeme bez krokodila, kad su životinje bile zatvorene gdje im je mjesto, zubi u čašama, a noževi od Vardara pa do Triglava u ladicama kuhinjskih kredenca upravo je tad doživljavalo vlastiti početak kraja, iako se baš onda činilo kako nikad neće završiti. U vrućim danima i vrelim noćima novog vala, kipućem loncu nove, progresivne, inteligentne popularne glazbe i popularne umjetnosti, u toj divnoj, nikad više na sličnoj estetskoj razini ponovljenoj dekadenciji – mada je svakakvih propasti bilo – trebalo je razmišljati o košmarima koji, polako ali sigurno, dijele sve svoje sjenama.
S proroštvom ne treba pretjerivati: ljuskavci su vjerojatnije ipak došli iz Giletovih i Ljubinih tripoidnih fantazmi, samo su se prerano oslobodili, preuzeli fizički oblik. A ACID je, čini se, u krvi Orgazma ostao još od poroda, nakon što su se, u beogradskom Mornaru (gdje prije svakog voza za Zagreb pojedem riblju čorbu), izlegli iz Hipnotisanog pileta, vlastitog demo benda kojeg će upokojiti poslije prve zajedničke svirke. Tad je upogonjena kreativna osovina Gile – vokal, gitara / Ljuba Đukić – orgulje, vokal, koja će iznijeti prvu ploču, Lišće prekriva Lisabon i varšavski live album, koja za mene i jest Orgazam. S Ljubinim odlaskom bend je napravio radikalni stilski zaokret te upao u kreativnu krizu iz koje će se, svih ovih godina, izvlačiti tek sporadično.
Što su za sastav značile te odbjegle orgulje, možda najbolje na spomenuta prva dva snimka, ilustriraju upravo ‘Krokodili’. Nose osnovnu melodijsku i ritmičku dionicu te dugi, jednostavan, sjajno aranžiran solo, jedan od najupečatljivijih tog tipa koje sam čuo, energetski nalik onome iz godinu dana starijeg ‘Kenozoika’, a stilski i kompozicijski mnogo poznijemu u Caveovom ‘Red right hand’. Tekstualna minimalistika, inače trademark svih važnijih beogradskih njuvejv bendova prve generacije, međutim ipak ostavlja prostora za nadilaženje puke dijagnostike, mračnog goblena stanja. Ko su oni / i šta hoće / i što me vode / iz slobode? pitanje je koje nadilazi okvir tog predjela slikanog muljem, predstavlja ishodišnu točku za obračun: suprotstavljanje gluhoj fizici onih sjena.
Taj je, vidjeli smo, došao prekasno, ako je uopće došao. A sve sam skloniji vjerovati da nije, makar to bila paranoja. Da nam je, kao u kriku i grcanju kojim pjesma završava, došla samo i jedino voda. Prljava voda, jedna tipična kaljuža; do grla.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta